Category: Organizacija

PROTIV POREZA, PROTIV KAPITALIZMA

Već par godina traju stalne najave novog poreza na nekretnine koji su htjele uvesti i “lijeve” i “desne” vlade. Ovoga puta, taj se porez najavljuje kao neka zamjena za već postojeća davanja. Njime bi se navodno trebalo dodatno opteretiti samo one koji puno zarađuju od viška nekretnina dok bi ostali plaćali isto. Nitko tko je posljednjih 30 godina živio u Hrvatskoj naravno ne može vjerovati Vladi na riječ i potpuno smo sigurni da je uvođenje novog poreza korak prema daljnjem guljenju naroda u Hrvatskoj. Za to imamo svaki razlog. Novac od ovog poreza na nekretnine trebao bi ići lokalnoj samoupravi i trebao bi nadoknaditi gubitak koji imaju općine i gradovi zbog ranije porezne reforme iste Vlade. Vlada je ranije ukinula visoku stopu poreza za bogate i prebacila teret na siromašnije i sad bi novim porezom htjela nadoknaditi gubitak preko svih i time dodatno pogodovati bogatima. Općenito, porezi u kapitalizmu služe tome da se financiraju one službe koje su nužne za kapital, a koje on sam ne želi izravno financirati. Ali u tom sistemu postoje dvije vrste poreza: oni koji više pogađaju siromašne i oni koji više pogađaju bogate. Porez na nekretnine bi načelno mogao biti na štetu bogatih ili na štetu siromašnih, ali jasno je kako će to kod nas biti. Naša država već desetljećima razvija porezne politike samo u korist bogatih, a teret financiranja škola, cesta, policije itd… prebacuje na leđa siromašnih. U svakom slučaju, porezi su loše rješenje za financiranje društvenih servisa. Zato smo mi protiv poreza koji su sastavni dio kapitalizma. U društvu za koje se mi borimo nema poreza jer su sredstva za proizvodnju ionako u društvenom vlasništvu, a proizvodnja se obavlja ne radi punjenja privatnih džepova, već za ostvarivanje potreba naroda.

★

JOŠ JEDNO NACISTIČKO UBOJSTVO

Najgora posljedica pobjede luđaka Donalda Trumpa na izborima u SAD-u je državna potpora nacistima koja je uslijedila. Po većini drugih politika, Trump se skoro uopće ne razlikuje od svojih prethodnika. Ali njegove sumanute izjave i bliske veze s rasistima i drugom “ekstremnom desnicom” dali su tim kretenima mjesto na političkoj sceni kakvo nikad ranije nisu mogli imati. Skoro svaki tjedan nacisti marširaju po američkim ulicama i napadaju normalne ljude ohrabreni idejom da je predsjednik na njihovoj strani i ojačani potporom institucija koju dobivaju preko svojih veza s nacistima koji su se uguzili u Trumpov establišment (kao npr. Steve Bannon). Tako je nedavno bilo i u malom gradu Charlottesvilleu gdje su se nacisti okupili da “ujedinjuju desnicu”. Kad i obično, njihov je skup bio prilika za teror nad normalnim stanovništvom, samo je ovaj puta teror bio puno krvoločniji. Iako je dio političara i medija sklonih rasnoj mržnji i ekstremnoj desnici i kod nas i u Americi pokušao stvar predstaviti kao neki “sukob prosvjednika”, ono što se desilo je obični teroristički napad nacista na normalne ljude. U luđačkom napadu jedan od nacističkih “prosvjednika” je pokušao ubiti što više ljudi automobilom, pri čemu je poginula mlada žena Heather Heyer. Velik broj ljudi je ozlijeđen i njihovo se stanje još uvijek ne zna. Dajemo punu potporu svim suborcima protiv ludila u SAD-u i nadamo se da će ovi događaji biti prilika za jačanje organiziranog otpora i samoobrane normalnih ljudi od nacističkih ubojica i njihovih zaštitnika na pozicijama moći.

★

DRŽAVA SUBVENCIONIRA BANKE

Paralelno dok najavljuje da će dodatno oporezovati nekretnine, Vlada je odlučila pokrenuti i jedan svoj lažni “socijalni” program kojim subvencionira kupnju nekretnine. Drugim riječima, država tobože misli poklanjati javne novce za kupnju stana samo da bi te iste novce onda naplatila porezom. Takva konfuzija samo pokazuje koliko su domaći kapital i njegovi sluge u vladi nesposobni osmisliti bilo kakav razrađeni sustav. Ali koliko god bilo smiješno da prvo dobijete subvenciju za stan pa je onda vraćate kroz porez, ove dvije mjere ipak neće biti prelijevanje iz šupljeg u prazno zato što će se netko ipak okoristiti javnim novcima, ali to neće biti stanovnici ove zemlje. Država zapravo ne subvencionira radnike koji trebaju stan, već subvencionira njihov kredit. Drugim riječima, država neizravno subvencionira banke koje zarađuju na stambenom problemu radnika. A radnici dvaput plaćaju stan, jednom preko poreza, a drugi put preko kredita, i to sve na veliku korist banaka koje sav taj novac izvoze izvan zemlje. U nekoj normalnoj zemlji, država bi sama gradila stanove i davala ih na korištenje ili na beskamatni otkup radnicima, odnosno svojim stanovnicima, umjesto da ih baca u ralje stranim bankama. Ali u ovom sistemu nema ništa normalno. Država se dobrovoljno odriče prihoda u korist kapitalista koji prisvajaju vrijednost koju su proizveli radnici. Ono malo novaca što država skupi zapravo je dodatno iscijedila od radnika. I onda poklonila bankama.

★

SOCIJALIZAM ILI AMERIČKE BOMBE

Najstariji imperijalistički trik je prvo izazvati krizu, a onda intervenirati da bi tobože istu krizu razriješio. Upravo to je Amerika nedavno predložila u Venezueli. Tamo već godinama traje oružana pobuna niskog intenziteta uz agresivnu potporu SAD-a, domaće oligarhije i njihovih medija i institucija. Sukobi u Venezueli imaju više uzroka. Za početak, posljednjih skoro dvadeset godina vlada je napravila stidljivi otklon od politika koje su u interesu američkog kapitala. Uz to, u sklopu “bolivarske revolucije”, pokrenula je niz mjera protiv siromaštva koje su išle na štetu jednog dijela venezuelske buržoazije. To je već potaknulo vladu SAD-a i domaću oligarhiju da izvedu jedan državni udar 2002. godine, koji je poražen tek nakon velikog ustanka radničke klase uz sudjelovanje revolucionarnih organizacija. U najvećoj mjeri, kriza u Venezueli je posljedica djelatnosti oligarhije i imperijalista koji žele preokrenuti politike u korist siromašnih. Ali to nije jedni uzrok. Iako to zovu “revolucijom” vlasti u Venezueli nisu promijenile ni politički ni ekonomski sustav. Programi pomoći siromašnima financirali su se novcem od prodaje nafte koji je ranije išao isključivo u privatne džepove oligarhije. Ali cijena nafte je u međuvremenu pala i država se ne može financirati samo iz tog izvora. S druge strane, proizvodnja i prodaja robe za masovnu potrošnju je ostala u rukama buržoazije. “Nestašice” koje se koriste da bi se diskreditirala vlada su posljedica sabotaže kapitalista, a ne nekog navodnog “socijalizma” u Venezueli. Problemi su dobrim dijelom posljedica toga što politika “socijalističke vlade” nije bila socijalistička, već su htjeli provesti socijalne politike bez da diraju vlasništvo kapitalista. Sad se pokazuje da iz ove neizdržive situacije postoje samo dva izlaza: povratak oligarhije na vlast uz pomoć američkih bombi ili socijalizam preko ustanka radničke klase, koja je već dokazala koliko može biti borbena.

★

IGROKAZ SA UVOZOM HRANE

Zadnjih tjedana, ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić i premijer Andrej Plenković pripremili su pravi igrokaz. Kao i obično, pokušali su se predstaviti kao “državnici” i “patrioti”, a ispali su jadnici. Cijela priča je počela kada su najavili da će cijene inspekcijskog nadzora za uvoz hrane iz zemalja bivše Jugoslavije koje nisu u Europskoj uniji povećati s 90 na 2000kn. Taj “inspekcijski nadzor” je zapravo bila šifra za tihe sankcije susjednim zemljama, odnosno pokušaj da im se onemogući da izvoze poljoprivredne proizvode u Hrvatsku. Sve je vrlo brzo propalo jer su te zemlje zaprijetile da će provesti protumjere koje bi bile katastrofalne za domaću ekonomiju. Jer zemlje poput Srbije, BiH i Makedonije su jedne od rijetkih u koje Hrvatska uopće izvozi nešto relevantno. Pokušaj domaćih političara da “zaštite” domaću poljoprivredu tako je završio smiješno. Ali već i sama najava je bila potpuno idiotska. Domaću poljoprivredu ne ugrožava uvoz iz Makedonije ili Srbije, već onaj iz Austrije i Njemačke, kao i brojnih drugih bogatijih zemalja. Prilikom ulaska u EU, Hrvatska je svjesno žrtvovala svoju poljoprivredu i tržište otvorila snažno subvencioniranim proizvodima sa Zapada. Kao i obično, domaći “veliki nacionalisti” ne žele zaštititi zemlju od nelojalne konkurencije i kontrole kapitala iz bogatijih zemalja, nego rade jedino što znaju – dižu tenzije sa siromašnim susjedima, koji su u istim problemima kao i mi.

SIROTINJI NE TREBA MORE?

Zaslugom saborskih zastupnika izgubit ćemo pravo da se kupamo na vlastitom moru. Zakon o koncesijama potpuno otvoreno omogućava političarima da svojim suradnicima i kompanjonima poklanjaju plaže koje su službeno vlasništvo svih nas. Kako ih ne smiju prodati, dat će ih u “koncesiju” gazdama da nam naplaćuju upad na naše vlasništvo. Sve to je logična posljedica toga kako se ova država odnosi prema radnicima. Nekad je zemlja živjela od proizvodnje, a odmarališta na moru su služila između ostalog i za odmor radnika u toj proizvodnji. Onda su uništili proizvodnju da bi je zamijenili uvoznom robom, a domaće su radnike na jadranskim plažama zamijenili strani turisti. I sve to nam pokušavaju prodati kao “model”, odnosno kao genijalnu ideju orijentacije Hrvatske prema turizmu. Nakon što su uništili skoro svu industriju koja je vrijedila, političari su zaključili da je još kao jedini prostor pljačke ostao turizam, odnosno naplata korištenja prirodnih dobara za strane turiste. Kao i sve u Hrvatskoj, zakon o koncesijama je pitanje korupcije, ali nije samo pitanje korupcije. Bez obzira na to daju li plaže onima koji ih potplaćuju ili ih daju “poštenim” stranim investitorima, poanta je u tome da ova država i ovi političari služe tome da pune privatne džepove preko naših leđa. I istovremeno se predstavljaju kao da su tu zbog nas. Plaže su samo dio priče. Na njima neki privatnici mogu zaraditi, znači treba otjerati sirotinju da bi se dovelo one koji mogu platiti. Tu nema ništa posebno hrvatsko u svemu tome, to je samo kapitalizam. Tko se neće boriti protiv kapitalizma, nek se kupa doma u kadi.

★

SKUPLJA STRUJA DA BI SE FINANCIRALE KOMPANIJE

Vlade i ministri se mogu preslagivati i mijenjati koliko hoće, ali jedna stvar ostaje ista – struja postaje sve skuplja. To je naštimao Vrdoljak još za vrijeme Milanovića, a od onda su četiri ministra nakon njega to potvrdila. Nema veze jesu li lijevo ili desno svi se slažu da struja mora biti skuplja. Zašto struja poskupljuje? Zato što će se sada plaćati naknada za obnovljive izvore energije. Iz Vlade tvrde kako “traže model” da bi osmislili naplatu te struje, ali jasno je samo jedno – taj model će biti oduzimanje od potrošača da bi se davalo privatnim kompanijama. Naknade za obnovljive izvore se predstavljaju kao međunarodna obaveza. Zbog korištenja fosilnih goriva postoji zdravstvena opasnost za građane, a klimatske promjene koje uzrokuju staklenički plinovi uništavaju svijet, uzrokuju glad, siromaštvo i ratove. Da bi se smanjilo korištenje fosilnih goriva navodno treba subvencionirati struju iz obnovljivih izvora i to preko naših leđa. Znači, energetske kompanije su prvo zagadile okolinu i ugrozile klimu ložeći ugljen i plin, a sad će od nas naplatiti to što će prestati ugrožavati naše živote. Izgleda da u ovom sustavu kompanije ne mogu izgubiti, a mi ne možemo dobiti. Čak i kad se njih treba kazniti za problem koji su stvorili zapravo ih se nagrađuje tako da im se poklanjaju nova sredstva, a nas se kao potrošače po tko zna koji put kažnjava i od nas oduzima jer smo već bili žrtve pohlepe kompanija.

★

PLATI PA SE LIJEČI

Sto i pedeset godina trebalo je radničkom pokretu da se izbori za to da ima pravo na zdravlje. Od kad postoji kapitalizam gazdama je bilo svejedno da li radnici prežive ili umru od najobičnijih bolesti, sve dok su ih mogli zamijeniti drugim radnicima. Kad su prvi radnici zahtijevali da ih se tretira kao ljude, gazde su pucali na njih i prebijali ih. Na kraju su se predomislili tek kad su se dovoljno uplašili radničke revolucije ili kad su radnici stvarno sami preuzeli vlast. Radnički je pokret svojom borbom učinio naša društva malo čovječnijima. Dugo je vrijedilo da ako država i kapitalisti očekuju od radnika da troše svoje zdravlje radeći, trebaju biti spremni sudjelovati u osiguravanju njihovog zdravlja. To se počelo mijenjati zadnjih desetljeća. Dobra slika toga je tzv. dopunsko zdravstveno osiguranje. Ne samo u Jugi, nego svugdje i na Istoku i Zapadu prije je vrijedilo “plati koliko imaš, liječi se kad si bolestan”. Sada malo po malo vrijedi “ako nemaš crkni”. I stvari će uskoro postati još gore. Na početku su se trebale naplaćivati samo neke “ekstra” stvari, ali to se malo po malo širi na sve više i više stvari. Sad su osim dopunskog smislili i “dodatno” osiguranje. To znači da sve više stvari postaje “ekstra” sve dok jednog dana ne dođemo do toga da će sve što nam treba na neki način biti naplaćivano. Kad se pitate koja je razlika između “dopunskog” i “dodatnog” odgovor je jednostavan: to je nova faza u staroj krađi zdravlja u korist kapitala.

★

UBER JE UŽAS

Prošlog mjeseca opet su u Zagrebu i nekim drugim gradovima taksisti prosvjedovali protiv multinacionalne kompanije Uber tako što su blokirali promet. Bez obzira na to jesu taksisti koji prosvjeduju simpatični ili ne, problem s Uberom je taj što je on prijevara. Za početak je prijevara vozača. Uber Hrvatska ima 4 zaposlena, a vozači su praktički zaposlenici, ali bez ikakvih prava, odnosno Uber ne preuzima nikakvu odgovornost za svoje radnike. Oni imaju lošiji položaj od agencijskih radnika, jer ih Uber tretira kao “slobodne obrtnike” koji ipak moraju raditi za njih. Za mnoge se to čini kao dobar izlaz iz nezaposlenosti ili lošeg posla, ali uvjeti rada su zapravo onakvi kakvi su za vozače postojali prije sto godina, kada nije bilo sindikata, ni zaštite putnika i radnika. Kao drugo, Uber ne plaća poreze, a ti porezi između ostalog služe tome da popravljaju ceste. On je sredstvo kojim se novac plaćen u Hrvatskoj izvozi na Zapad na konto licence i aplikacije, jer Uber ništa zapravo ne radi, već samo ubire proviziju od svojih radnika bez ikakvih prava. Sve to ne znači da su postojeći taksiji dobri, to uopće nije poanta. Dapače, cijeli sukob oko Ubera zapravo pokazuje koliko je loš sustav u kojem ne funkcionira javni prijevoz. Pravi javni prijevoz je uvijek efikasniji i manje štetan po okoliš i zdravlje od individualnog prijevoza, pogotovo automobilom. Osim toga, ovaj sukob pokazuje i to koliko je loš sustav u kojem ljudi prihvaćaju rad bez prava, jer je položaj radnika ionako užasan.

★

POLICIJA UNIŠTAVA HAMBURG, G20 UNIŠTAVA SVIJET

Nedavno se u Hamburgu održao sastanak dvadeset najvećih svjetskih bandita, najodgovornijih za siromaštvo, ratove i uništavanje planeta. Zbog tog skupa narod je izašao na ulice, da pokaže što misli o njihovim štetočinskim planovima za podjelu svijeta. Dok su banditi planirali kako što efikasnije cijediti radničku klasu i puniti privatne džepove preko leđa svih nas, policija je napadala narod koji je prosvjedovao. Već na prvom prosvjednom skupu, policija je nakon nekoliko stotina metara brutalno napala prosvjednike svom silom svojeg oružja, kemijskih sredstava, palica za lomljenje kostiju, oklopnih vozila, a onda i vatrenog oružja koje su koristili policijski provokatori u civilu. Poruka policije trebala je biti: da se niste usudili pobuniti. Ali policija se preračunala i narod se nije dao otjerati s ulica unatoč svom policijskom divljaštvu. Njihovu ulogu onda su preuzeli pandurski mediji koji su pendrek zamijenili lažima odašiljanima svakodnevno. Policijsko razbijanje Hamburga kao i glava prosvjednika protiv pljačkaškog sistema mediji su predstavili kao “čuvanje sigurnosti”. Za sve užase koje su priuštili G20 i njihovi psi čuvari mediji su optužili narod koji se pobunio protiv tih užasa. G20, policijsko nasilje i policijski mediji na smetlište povijesti! Pozdrav braniteljicama i braniteljima slobode, gdje god bili!

KAD BANKE ISPLAĆUJU MIROVINE…

U sveopćoj privatizacijskoj histeriji početkom 2000-ih, tadašnja Vlada došla je na ideju privatizirati i mirovinski sustav. Građani su tako već 15 godina prisiljeni dio doprinosa od plaća prebacivati na račune banaka. Petnaest posto doprinosa odlazi u državni proračun, a pet posto u drugi mirovinski stup, odnosno na račune četiri najveće banke u Hrvatskoj. Kockajući se raznim sumnjivim pozajmicama i dogovorima poput onoga za kreditiranje Agrokora, banke sada imaju rupu u budžetu i pet posto izdvajanja nije dovoljno da se mirovine pokrivaju u potpunosti. Prije nekoliko godine država je omogućila dijelu građana da se vrati u prvi mirovinski stup i osigurala dodatak od 27% na mirovinu kako bi nadoknadila nastalu rupu u štednji. No svi oni rođeni nakon 1962. tu mogućnost nisu imali i s obzirom da u budućnosti oni neće imati spomenuti dodatak na mirovinu, prijeti im smanjenje mirovine skoro za trećinu! Suludu ideju o privatizaciji mirovinskog sustava napustile su skoro sve europske države. S obzirom da Hrvatska ima prekomjerni deficit BDP-a i konstantno se mora zaduživati, prisiljeni smo dizati nove kredite uz užasno nepovoljne uvjete. Jedan od uvjeta Svjetske banke je bila i daljnja privatizacija mirovina tako da u budućnosti možemo očekivati samo još manje mirovine. Država nema u planu napustiti ideju drugog mirovinskog stupa već naprotiv, planira se povećati izdvajanje u taj stup i tako pokušati riješiti problem proračunske rupe. Vladin plan je da će se do 2030. godine u drugom mirovinskom stupu prikupiti dovoljno sredstava da se pokrije rupa nastala neisplatom zaštitnog dodatka od 27%. Do tada će građani imati manju mirovinu i financirati Vladine egzibicije s financiranjem banaka okolnim putem. Koristi od toga imaju jedino banke koje će dobiti još kapitala s kojim će se moći kockati i zarađivati. Ovu pljačku radnika koji tako cijeli radni vijek moraju financirati banke pod hitno treba ukinuti. Svaka privatizacija je pljačka, a privatizacijom mirovinskog sustava građane se pljačka praktički cijeli životni vijek, od prvog zaposlenja pa do zadnje isplaćene mirovine.

★

PEDESET GODINA OKUPACIJE

Više tisuća palestinskih političkih zatvorenika koji trunu po izraelskim zatvorima štrajkalo je glađu prošli mjesec. Istovremeno, na ulicama su se digle barikade u znak potpore. Štrajk je pokrenut zbog užasnih uvjeta, ali i toga što mnogi od zatvorenika nikada nisu imali ni suđenje. Oni su zatvoreni zbog svog političkog stava, bez da su prekršili ijedan zakon okupatorske države. Kako je otpor u zatvorima rastao, tako je država jačala svoje napade na osnovna ljudska prava, napadajući prosvjednike na okupiranim teritorijima i planirajući prisilno hranjenje zatvorenika. To prisilno hranjenje, koje je inače oblik mučenja, izraelski su liječnici odbili izvesti, pa je Država Izrael pokušala dovesti strance da to učine. Kada ni to nije uspjelo, uprave su pojačale mučenje i zatvarale sve bolesnije zatvorenike u manje prostorije koje se nisu čistile. Na kraju, režim je morao popustiti, pa je prihvatio da prestane s praksom zatvaranja bez suđenja te je omogućio političkim zatvorenicima pristup zdravstvenoj njezi i posjete. Štrajk je prekinut, ali borba u zatvorima i dalje traje. Sve se to poklopilo s pedesetom godišnjicom izraelske okupacije istočnog Jeruzalema i Zapadne obale koja još uvijek traje, unatoč tome što je osuđuju gotovo sve države svijeta i svi demokratski orijentirani pojedinci. Posljednjih dvadeset godina, Izrael je obećavao da će omogućiti stvaranje slobodne Palestine na njezinom međunarodno prihvaćenom teritoriju, ali je radio sve suprotno od toga. I dalje traje krađa palestinske zemlje i rušenje njihovih kuća, a Izrael nastavlja oduzimati stanovništvu građanska prava. Izbor je jasan: ili da se omogući stvaranje dvije susjedske i bratske države Izraela i Palestine ili da se u jednoj zajedničkoj sekularnoj državi Palestini uspostavi ravnopravnost cijelom stanovništvu, kao što su već prije 50 godina tražili revolucionari s obje strane. Ono što imamo sada je apartheid. I svatko tko surađuje s današnjom Državom Izrael pomaže učvršćivanju rasističkog i antidemokratskog režima.

★

UČENICI – JEFTINI RADNICI

Jedan od najomraženijih modela eksplantacije mladih na tržištu rada je još uvijek aktualan model “stručnog osposobljavanja” koji prisiljava mlade ljude koji su u potrazi za prvim zaposlenjem da za manje od minimalne plaće godinu dana rintaju u raznim javnim i državnim firmama. Mjera je to koju je uveo lažni socijaldemokratski ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mršić kako bi, barem statistički, prikrio enormnu nezaposlenost u zemlji. I istodobno osigurao firmama besplatnu radnu snagu koju javnim novcem plaćamo mi. Baš kad smo mislili da gore od toga ne može, iz Vlade rade na uvođenju novog modela potplaćenog rada, ovog puta još mlađih! Na udaru su đaci koji pohađaju strukovne škole koje se pod egidom “reforme obrazovnog sustava” i takozvanog “dualnog obrazovanja” zapravo tjera da u sklopu obrazovanja rade za privatnike i ruše cijenu rada ostalima. Premijer Andrej Plenković nedavno je otvoreno rekao da je “dualno obrazovanje” koje se eksperimentalno već provodi u nekoliko strukovnih škola u Hrvatskoj prioritet njegove Vlade. U praksi njegov prioritet izgleda ovako: učenik/ca od 14 godina koji je u redovitom sustavu strukovnog obrazovanja zapravo upisuje tvrtku, a ne školu i nema nikakva prava radnika! Hrvatska gospodarska komora kao ključan zagovaratelj dualnog obrazovanja osmislila je i model financijske pomoći kapitalistima za eksploataciju djece! Naime, država bi kapitalistima trebala plaćati uslugu korištenja djece i maloljetnika kao besplatne radne snage. Tako će javna sredstva državnog budžeta umjesto u prosvjetu i škole ići u ruke kapitalista, a često i stranih korporacija pogotovo trgovačkih lanaca njemačkih i austrijskih firmi koje također intenzivno lobiraju. Ovaj slučaj jasno ukazuje ne samo da ćemo se moramo ponovno boriti protiv eksploatacije rada djece već i da se stvarna reforma obrazovnog sustava može ostvariti samo obaranjem kapitalističkog društvenog sistema.

★

VLAST JE NA ULICI

Prije petnaest godina, izgledalo je kao da je Latinska Amerika postala crvena. U skoro svim zemljama na vlasti su bili nekakvi ljevičari, koji su provodili socijalne politike i izvlačili milijune ljudi iz siromaštva. Nakon što su ih desetljećima upropaštavale neoliberalne politike, Brazil, Argentina, Bolivija, Ekvador, Venezuela i drugi su odlučili napraviti zaokret. Dio tih zemalja je prije sto godina bio jednako bogat kao SAD. Ali od tada je njihova ekonomija postala potpuno podređena američkoj. I u skladu s tim su zaostali. Nove ljevičarske vlade su pokušale djelomično osamostaliti svoje zemlje i izgraditi socijalnije politike, u korist domaćeg stanovništva, a ne stranog kapitala. To su uspjele iz samo jednog razloga: zato što su im podršku davale narodne i revolucionarne organizacije. Ta ljevica nije pala na vlast s neba, nego tako što je ostvarila savezništvo s organizacijama u bazi. Ali od te ljevice na vlasti danas nema skoro ništa. Više je razloga za to. Prvo, SAD uporno radi protiv vlada koje su oslabile njegovu ekonomsku hegemoniju, pa potiče pobune, plaća opozicije i “kupuje” dužnosnike iz vlade. Još važnije, savez revolucionara na ulici i ljevice na vlasti se počeo raspadati. Ljevica se pokazala jednako korumpiranom kao i ranija desnica, zato što to nije stvar pojedinaca ni stranaka, nego sistema koji je diktatura kapitala. Ta ljevica nije ni mogla ni htjela raskinuti s diktaturom kapitala pa je brzo ušla u slijepu ulicu u kojoj ju je lako smijenila desnica uz pomoć SAD-a. To su razlozi zašto je Venezuela danas pred građanskim ratom. Naoružana opozicija misli da joj je dovoljno da narodu oslabi vjera u ljevicu pa da desnica onda silom preuzme vlast. Za sad su suprotstavljene strane u pat poziciji. Tko zadrži vlast na ulici, određivat će i državnu politiku. To je dobra lekcija: ne određuju institucije tko vlada ulicom, nego ulica određuje tko sjedi u institucijama. Sve te ljevičarske fantazije o vlasti i pobjedi na izborima bez kontrole u kvartovima, selima i tvornicama su akademske fantazije. Bez ulice, svaka moć je iluzija.

★

MAFIJU U MORE!

Po tko zna koji put, hrvatska se malograđanština udružila da obrani domaću mafiju. A koga se to brani? Zdravka Mamića, onoga koji je ukrao domaći sport, zasjeo na javne pare i sad se bogati, kupuje i prodaje nogometaše, novinare i političare, plaća svoje batinaše da tuku i pucaju na one koji ga kritiziraju. Takvog mafijaša treba zaštititi od zaslužene šake koju je popio na Braču i brzog tečaja plivanja? Jer to je nepristojno i nasilno! Huligani i vandali sami udare mafijaša u glavu. Fini ljudi, poput Mamića, plate svoje huligane da tuku druge za njega. Isto vrijedi za Janicu Kostelić. Ona je sad domaća žrtva broj jedan zato što ju je netko javno vrijeđao. A ona koja štiti mafijaše, njihove krađe i pokušaje ubojstva, e ona nikog ne vrijeđa. Ona je nacionalna institucija. Ljudi koji pristaju na ovu logiku zapravo pristaju da budu kmetovi. Oni vise iz dupeta svakog bogatog i moćnog, pa makar bio mafijaš i siledžija. Ljigavost i beskičmenjaštvo nije pristojnost, to je najodvratniji bezobrazluk koji je moguće zamisliti. Nogomet narodu – mafiju i njihove ulizice u more!

SKUPI AERODROM ZA PRIVATNU KORIST

“Nova vrata Hrvatske, impresivno zdanje koje odiše Europom 21. stoljeća”. Tim riječima je premijer Andrej Plenković opisao novi putnički terminal Zračne luke “Franjo Tuđman”. No, kada se pročitaju dostupni dijelovi ugovora o gradnji i kada se analizira cijeli projekt, dolazimo do zaključka kako terminal odiše jedino – muljažama. Uz zagrebački aerodrom, u regiji su u koncesiju dati aerodromi u Skoplju, Prištini i Ohridu. No, Zagreb je potpisao uvjerljivo najštetniji ugovor! Koncesija je za trećinu duža nego u Skoplju ili Prištini, terminal je za manje putnika, a uz to je puno skuplji. Što je najgore od svega, Zagreb dobiva manju koncesijsku naknadu od svih njih iako ima veći promet! Cijeli natječaj je provođen užasno sporo i po jako sumnjivim uvjetima. Najprije su postavljeni bitno povoljniji uvjeti za državu i tada je ostao samo jedan ponuđač koji je te uvjete prihvatio. No, naknadno su u ugovor stavljena dva aneksa koji su promijenili cijelu situaciju i preko noći je ugovor postao jako štetan za državu, a povoljan za koncesionara (francuski konzorcij ZAIC). Naime, koncesionar je na kraju ishodovao klauzulu jamčenog minimalnog prometa tako da u slučaju smanjenog broja putnika država mora namiriti razliku i pad prihoda. Koncesionar je uspio poskupiti projekt s planiranih 195 na čak 365 milijuna eura, a što je nevjerojatnije, sam kapacitet i veličina terminala smanjena je za trećinu od originalnog plana. Aneksom 2 Vlada je dozvolila da koncesionar niti ne plaća naknadu u slučaju potpune neprofitabilnosti poslovanja i to čak 3 godine. Što smo na kraju dobili? ZAIC je nekoliko puta podignuo aerodromske takse, cijenu parkiranja koja je sada 27 kuna na sat vremena. Podignuo je sigurnosne takse za 115 posto, te mnoge druge troškove prijevoznicima i putnicima. Ukratko dobili smo povećanje cijena za lošiju uslugu. Vjerojatno vam je ovaj primjer dobro poznat jer je i dio autocesta dan u koncesiju. Na dionici Zagreb-Macelj, koncesionar također ima zagarantiran prihod koji država jamči. To rezultira poskupljenjem cijena jer je koncesionaru u interesu da je promet što manji, jer su automatski manji troškovi za održavanje. Funkcija aerodroma i cesta ne smije biti izvlačenje novaca i punjenje budžeta stranih privatnih kompanija. To je javno dobro koje bi moralo biti dostupno svima. Stoga hitno treba zaustaviti svaki pokušaj daljnje privatizacije i koncesije jer koristi od toga imaju jedino strane multinacionalne kompanije i podmitljivi političari koji ispunjavaju sve njihove želje.

★

PROPAST AGROKORA

Čak ni vlada pod djelomičnom kontrolom donedavno najbogatijeg Hrvata Ivice Todorića, ni mediji pod njegovim pritiskom više nisu mogli sakriti da će Agrokor kao najveća domaća kompanija propasti. Što to znači za nas, obične ljude, koji ionako odavno mrzimo Todorića? Za početak, sigurno je da ćemo dugove koje je napravila kompanija i njezina uprava mi platiti, odnosno da će je spašavati država. To je postalo jasno osobito kroz tzv. Lex Agrokor. Dok je nekolicina tajkuna zarađivala ogromne novce na Agrokoru, onda su nam govorili da država ne može prisiliti vlasnike da spuste cijene ili bolje plaćaju radnike. Sada kada su ti isti tajkuni upropastili i firmu i dobar dio domaće prehrambene industrije, sad odjednom nema nikakvih prepreka da država upravlja privatnom kompanijom, ali još uvijek za privatnu, a ne javnu korist. Između ruskih banaka, domaćih tajkuna, zapadnih konzultanata i vladinih upravitelja više nitko ne zna tko zapravo kontrolira tvrtku. Ali to nije ni važno, jer ionako svi ti lešinari imaju identičnu viziju restrukturiranja. Osim što će prvo spašavanje naplatiti nama, ionako mizerni uvjeti rada u toj kompaniji dodatno će se srozati, ako je to uopće moguće, kako bi se “uštedjelo” preko leđa onih koji najviše rade i najmanje primaju, dok će se gigantske plaće za nesposobne uprave zadržati. Na kraju će Agrokor, kao domaća kompanija koja je uz obilnu državnu pomoć progutala skoro cijelu domaću prehrambenu industriju, podijeliti na dijelove i rasprodati stranim kompanijama. To su već najavile ruske banke koje bi zbog dugova prema njima mogle postati privremeni vlasnici. Slično kao kod prodaje Dukata, tko god kupi dijelove Agrokora (vjerojatno neka zapadna kompanija), zadržat će samo brend, a ugasiti većinu proizvodnje i otpustiti većinu radnika. Sve to samo je posljednji čavao u lijesu domaće industrije. Kapitalizam koji je obećavao da će nas sve učiniti bogatima na kraju nam je oduzeo sve. Nama preostaje još samo da raskidom s diktaturom kapitala započnemo svoju obnovu i izgradimo ekonomiju i politiku za radnike i za narod, umjesto one za strane kompanije i domaće tajkune. Čim prije, tim bolje.

★

KAKO NAS PLJAČKAJU

Rekli su nam još početkom godine da je kriza završila. Mi to nismo osjetili na većim plaćama ni na manjim cijenama, niti smo na bilo koji način počeli živjeti bolje. Dapače, završila kriza ili ne, mi smo izgleda u istim govnima, u istom siromaštvu i nema neke naznake da će stvari biti bolje. Ali kriza očito je završila, barem za neke. Pokazali su to izvještaji zagrebačke burze posljednjih mjeseci u kojima se vidi da je dobar dio firmi počeo isplaćivati dividende. To znači da su vlasnici firmi počeli zarađivati puno više i da se više ne boje za svoje ogromno bogatstvo. Do kraja svibnja bi iz tvrtki vlasnicima trebale biti isplaćene čak 2,8 milijarde kuna. To znači da taj novac neće biti uložen u proizvodnju, proširenje kapaciteta itd., nego da će se potrošiti na idiotsku luksuznu robu za one koji kao da žive na drugom planetu u odnosu na svoje radnike. Da stvar bude gora, većina tih novaca se uopće ni na koji način neće potrošiti u Hrvatskoj. Skoro 90% od tih 2,8 milijardi odlazi u Njemačku, Italiju i Austriju. Svi ti novci ovdje zarađeni na našem radu zapravo će financirati ekonomije zapadnih zemalja. To nije ništa slučajno, nego je logična posljedica privatizacija, za koje su nam godinama govorili da vode prema boljoj budućnosti. Dobar dio tih dividendi otpada na Zagrebačku i Privrednu banku te HT, kompanije koji su svojevremeno praktički poklonjene strancima, a za čije monopolističke usluge sada plaćamo višestruko skuplje cijene nego na Zapadu. Sve to skupa zapravo je najobičnija pljačka Hrvatske (slično kao što se događa u svim siromašnijim zemljama) a koja garantira da će siromašni ostati siromašni, a bogati postati još bogatiji. A gdje su cijelo to vrijeme lažni domoljubi, oni koji dok se zemlja pljačka proganjaju Srbe i pedere, love sotone i masone i uz to mašu njemačkim i američkim zastavicama? U mišjoj rupi! Svi ti domaći desničari su samo korisni idioti kapitala, koji dijele običan narod, a sve to za interese onih koji žive na grbači tog istog naroda. Interesi Hrvatske su prije svega u ekonomskoj ravnopravnosti naroda i zemalja, a ne u maltretiranju manjina koje provode neprijatelji naroda. A te ravnopravnosti ne može biti bezn uništavanja diktature kapitala zajedno s njezinim korisnim idiotima.

★

PROSVJEDI U SRBIJI

Ni vlast ni opozicija u Srbiji, ni njihovi zajednički strani gospodari, ne mogu shvatiti što se događa. Gazda tamošnje političke scene i glavni pijun imperijalizma u Srbiji Aleksandar Vučić je prije samo nekoliko tjedana uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima. Odmah zatim, deseci tisuća ljudi počeli su prosvjedovati na ulicama. Drugim riječima, ljudi koji nisu imali za koga glasati na izborima, među svim tim identičnim govnarima, sada su svoj stav o sistemu izrazili na prosvjedu. Vučić je najpopularniji političar u Srbiji, ali to više govori o mržnji naroda prema političarima, nego o popularnosti Vučića. I trenutno stvarno nema nikoga da ga zamijeni, ali i to dosta govori o tome koliko je demokratska ta “parlamentarna demokracija”, odnosno diktatura kapitala koja se skriva iza uvijek nepoštenih izbora. Izbora koje diktiraju kontrola nad institucijama i veze kandidata s buržujima. Ali ako ne mogu imati drugu vlast, što žele ti prosvjednici? Možda i ne znaju što žele, ali to ne znači da nemaju razloga da se bune. Jer iza Vučićeve “stabilnosti” i pohvala koje jednako dobiva iz Berlina, Washingtona i Moskve krije se politika u korist kapitala, koja je spremna žrtvovati radnike u Srbiji. Pod parolom privlačenja stranih investicija, Vučić pokušava radničku klasu pretvoriti u prosjake, u očajnike koji su spremni za mizernu plaću slomiti svoja leđa i svoje ruke da bi svog stranog gazdu učinili još bogatijim. Ta očajna pozicija u koju Vučić i njegovi gospodari tjeraju stanovništvo Srbije je sigurno glavni razlog i straha i nezadovoljstva u toj zemlji. Iako to nije uvijek nužno vidljivo. I kad prosvjeduju, većina se ne može politički izraziti osim jezikom sistema: oni traže smjenu ovog ili onog političara, donošenje ovog ili onog zakona… Kao da je narod na ulicama parlamentarni birokrat, a ne sila demokracije. To što je volja naroda ugašena jezikom birokracije je i posljedica i cilj ovog sistema. Danas u Srbiji, kao prije tri godine u Bosni i prije šest godina u Hrvatskoj narod zna što ne želi, a to je ovaj sistem. Ali još uvijek ne zna što želi. Ta je situacija posljedica izostanka revolucionarne organizacije, socijalističkog i radničkog pokreta koji jedini može biti sredstvo stvarne promjene.

★

NEMA VIŠE “PAMUČNOG DIMNJAČARA”

Privatizacija je donijela kraj još jednom tekstilnom gigantu. U veljači je ugašena proizvodnja u DTR-u, a radnice su poslane na burzu. Gašenje jednog od najvećih tekstilnih brendova u Hrvatskoj nije dobilo niti minimalnu medijsku pažnju. Da DTR više ne postoji moglo se zaključiti tek po zatvaranju preostalih dućana u Zagrebu. Radnice su nam samo posvjedočile da su ih vlasnici periodično otpuštali kako bi slomili otpor. Nakon što su se za siću dočepali DTR-a 2013. novim vlasnicima, Cariću i Nobilu, očito nije bilo bitno zadržati proizvodnju. Od kada je DTR privatiziran početkom devedesetih smanjivao se broj radnica, pogoršavali su se radni uvjeti, izvlačili su se novci, prodavala nekretnine itd. Posljednjih 25 godina radnice DTR-a pamte po brutalnoj eksploataciji koju im je donijela privatizacija dok mi moramo pamtiti njhovu borbu u najtežim trenutcima dok su bile bez plaće. Iako malobrojne i prepuštene same sebi tada su hrabro odlučile štrajkati i marširati po Zagrebu. Sudbinu sličnu DTR-ovoj iskusilo je na tisuće radnica u tekstilnoj industriji koje su nakon privatizacije preko noći završavale na ulici. Ogromni radnički potencijal za obranu od privatizacije ostao je tako neiskorišten. Na nama je da se opet organiziramo i stvorimo novu frontu kako bismo pružili otpor napadima kapitala i vratili sredstva za proizvodnju u naše ruke.