Prije nekoliko dana u javnost je izašla vijest kako radnici hotela Pagus, u vlasništvu Radimira Čačića, nisu primili plaću već dva mjeseca i kako pod prijetnjom otkaza moraju šutjeti o tome. Da mu isplata plaća nije jača strana govori primjer od svibnja kada su prosvjedovali radnici građevinske tvrtke iz Daruvara kojima nije isplatio više od milijun kuna koliko je ostao dužan za izgradnju novog hotela u Trakošćanu. Čačić je tada rekao kako neisplata plaća radnicima, koja je dovela do štrajka, nema veze s kršenjem radničkih prava već je to stvar poslovnih i financijskih odnosa između dviju tvrtki. Neki će reći kako te tvrtke uopće nisu u njegovom vlasništvu već u vlasništvu njegove obitelji.
To je točno jer je na obitelj prepisao sve tvrtke koje posjeduje kako bi se mogle natjecati na državnim natječajima, a sve kako “ne bi bilo sukoba interesa”. Upravo su sukob interesa, prijevare, laži, nezakonito prisvajanje, gospodarski kriminal, štetni ugovori, neisplata plaća, privatizacijska pljačka, namještanje poslova i mnoge druge malverzacije obilježile život tog šezdesetjednogodišnjeg „poduzetnika” i političara.
Rođen u bogatoj obitelji visokog partijskog funkcionera i državnog tužitelja koji se dobro snašao kao dio nove oligarhije, odgojen je u duhu natjecanja kapitalističkog sistema. Otac ga na fakultetu novčano nagrađuje za svaki ispit koji položi sa ocjenom većom od tri, a za nižu ocjenu novčano kažnjava. Nakon završenog fakulteta zapošljava se u Varaždinu i uskoro osniva građevinski biro od kojeg je 1978. godine formirao društveno poduzeće CONING. Nekoliko godina kasnije, kako sam službeno voli isticati bio je optužen za “rušenje samoupravnog sistema SFRJ”, no zapravo je odbio da se njegov biro spoji u Savez organizacija udruženog rada s drugim firmama koje se bave projektiranjem i gradnjom, već je htio samostalni razvitak svoje tvrtke, odnosno nije htio dijeliti dobit s drugim firmama. Jednom je bahato ali istinito izjavio da osim pokušaja za rušenje samoupravnog sistema „…jedino za što su me uspjeli optužiti kao ozbiljnoga krivca, a u tome sam i uhvaćen, krivo je parkiranje”. Upravo ta njegova izjava govori najbolje o budućem razdoblju njegovog života.
Devedesete godine počinje se baviti politikom i jedan je od suosnivača HNS-a. Od tada mijenja mnoge pozicije od člana predsjedništva, potpredsjednika da bi na kraju postao predsjednik stranke u dva mandata. Zastupnik sabora je od 1995. godine, da bi 2000. godine postao ministar graditeljstva u Račanovoj vladi. Bio je i župan Varaždinske županije.
Promjenom zakona 1989. godine omogućeno mu je da za 750.000 maraka kupi 25% dionica poduzeća Zagorje, pa uskoro dijelu radnika za koje tvrdi da su neradnici i alkoholičari daje otkaz. U pretvorbi i privatizaciji je nezakonito prisvojio Coning pretvarajući ga u DP Coning i sredinom 1991. godine u Izraelu ulazi u „posao stoljeća” gdje počinje izgradnju 1294 stana. Posao je trajao sve do listopada sljedeće godine kada se povukao i vratio u Hrvatsku ostavljajući iza sebe milijunske dugove. Napravio je poslovni promašaj jer je unaprijed dogovorio konačnu cijenu, ali su projekti naknadno dolazili, a cijene rasle. Čačić je sebe prikazivao kao velikog poduzetnika i graditelja što mu je davalo veliki ugled za nadolazeće izbore pa zato nije htio prekinuti posao. Nakon gubitka na izborima za zastupnika u Saboru, na kojima nije skupio dovoljno glasova, ubrzo su prestala sva plaćanja u „poslu stoljeća” i na stotine radnika je ostalo bez posla. Prema istraživanju jednog nezavisnog novinara utvrđeno je da je Coning holding ostao dužan izraelskim kooperantima 8,5 milijuna dolara, a tvrtki Zagorje d.o.o. 176,5 milijuna kuna.
Ni u Hrvatskoj situacija nije ništa bolja pa je tako oštetio Tehničku školu Zadar (56,7 milijuna kuna je najvjerojatnije upotrijebljeno za predizbornu kampanju), Ministarstvo prosvjete i športa i Poreznu upravu za ukupno više od 130 milijuna kuna. Kada bi mu netko spomenuo dugove, optužio bi ga za klevetu. Uostalom, upravo je i zahvaljujući odvjetnicima izgradio svoje bogatstvo temeljeno na milijunskim dugovima. Tako su presudu izraelskog suda u korist Coningovih kooperanata sa dvije stranice proširili na sto stranica i na kraju zbog proceduralne pogreške (krivog suda koji je vodio postupak) uspjeli poništiti presudu.
Pošto je shvatio da ga očekuju tužbe za naplatu dugova, već krajem 1992. godine je osnovao četiri tvrtke kćeri čiji je Coning holding bio stopostotni vlasnik – Coning inženjering, Coning turizam, Coning ekologiju i Coning informatiku. Sljedeće godine počele su malverzacije, preprodaje i zamjene dionica u kojima je zaduženi Coning holding izgubio dionice tvrtki kćeri, ostao bez zaposlenih i ikakve vrjednije imovine, a ostavljena su samo dugovanja. Kada su izraelske tvrtke podigle tužbu, zahvaljujući svojim odvjetnicima, uspio je prikazati kako tvrtke kćeri nemaju veze s Coning holdingom. Kako bi pokopao Coning holding, preimenovao ga u Ingprojekt i tvrtku bez zaposlenih i imovine predao svom suradniku maknuvši se s mjesta direktora. 1996. godine poništena je privatizacija tog, tada već uništenog poduzeća, a jedino je tvrtka Zagorje uspjela dobiti pravnu bitku 1999. godine za pravomoćnu presudu da im Coning duguje 9,6 milijuna dolara. No ni oni se nisu mogli naplatiti jer je godinama već sva imovina bila prebačena na tvrtke kćeri. 2005. godine pokrenut je stečaj da bi se utvrdilo da je tvrtka dužna ukupno 452 milijuna kuna. Kada mu je tvrtka vraćena čak je optužio državu da je upropastila Coning/Ingprojekt i zahtijevao odštetu.
Dolaskom na vlast Račanove vlade, Radimir Čačić postaje ministar javnih radova, obnove i graditeljstva na projektima autocesta i poticajne stanogradnje, a u tom razdoblju, prema izvješću državne revizije, dobio je poslove vrijedne 250 milijuna kuna na autocestama i stanogradnji. Aurum osiguranje, koje je također u Čačićevu vlasništvu, tijekom izgradnje autoceste Zagreb – Split ubralo je nepoznat postotak osiguravajući radove i imovinu vrijednu 1,192 milijarde kuna. Sklopio je i sumnjive ugovore s Bechtelom, no krivnja nije dokazana na sudu jer do suđenja nije ni došlo. Naravno kada Povjerenstvo za sukob interesa prozove Čačića, on ga tuži. Tamo gdje nije utvrđen sukob interesa tamo je pak utvrđen loše odrađen posao za državu. Također je sudjelovao i u pljački Geotehnike, a kada je trebao kao ministar pomoći vinkovačkom poduzeću “Graditelj”, zaobilazio je njihovo poduzeće u poslovima obnove. Jednom je dogradonačelnicu Petrinje pokušao otjerati sa “šic, marš odavde” jer je trebao razgovarati s gradonačelnikom. Na izborima 2003. godine, izgubio je ministarsku fotelju i brzo potražio način kako da se na bilo kojoj razini vrati na vlast.
Na lokalnim izborima 2005. godine postaje župan Varaždinske županije. Uskoro je prijavljen je za favoriziranje svoje tvrtke na natječajima, ali kao i sve njegove afere i to je brzo “zaboravljeno”. Nije htio pomoći ni radnicima ivanečkog Itasa koji su ga molili za pomoć u isplati zaostalih plaća i poništavanju odluke o prodaji i prebacivanju imovine Itasa na sestrinske tvrtke. Tek dvije godine nakon se otkrilo da je Čačić umješan u privatizaciju tog poduzeća i još jedne tvrtke gdje je pogodovao svojim stranačkim i poslovnim kolegama. Tipična privatizacijska priča u kojoj novi vlasnici/kriminalci prebacuju imovinu u svoje druge tvrtke upropaštavajući preuzetu tvrtku s kreditima i zaduženjima iscrpivši ju do uništenja jako je dobro poznata Čačiću još od cjepkanja Coning holdinga. U ljeto 2008. godine smijenjen je s mjesta župana zbog neodgovornog trošenja proračunskih sredstava i međustranačkih dogovora i trgovina.
Posljednjih godina neuspješno se pokušava u velikom stilu vratiti u politiku. Na parlamentarnim izborima 2007. bio je premijerski kandidat HNS-a. Tada je napisao knjigu „Ostvarenja” u kojoj je, uz mnoštvo drugih autora, glorificirao svoje “zasluge” kozmetički prikazujući sebe kao uspješnog poduzetnika, političara i gospodarstvenika. Knjiga je zapravo glorifikacija lika i dijela Radimira Čačića dok je jedini zanimljivi, za budućnost radnika neobećavajući, dio “vizija pravedne Hrvatske”. Fleksibilizacija radne snage, privatizacija velikih državnih udjela na burzi, liberalizacija ulaganja u mirovinske fondove, jačanje fondova rizičnog kapitala, studiranje na kredit (što je provodio u Varaždinskoj županiji) samo su neki od prijedloga izneseni u toj knjizi. Istina, Čačić se lako predomišlja u dugoročnim planovima pa je tako u knjizi naveo „zadržavanje dosadašnje porezne politike u pogledu kapitalne dobiti i dividende u sljedeće 4 godine, uz polaganu pripremu za kasnije uvođenje poreza” da bi se već ove godine predomislio i predložio porez na dividendu od 50%.
No kako se sve glasnije nagađa u zadnje vrijeme, Čačić ozbiljno pretendira na ministarstvo gospodarstva obećavajući gospodarski rast kao u doba Račana i brzo vidljive rezultate. Prilično je izgledno da će provoditi upravo one mjere koje je predlagao u svojoj knjizi. Za sada se drži “kukuriku koalicije”, ali njegova stranka je pokazala da joj nije problem surađivati ni sa strankom ratnog zločinca, a sam je nekoliko puta izjavio da premijerka može računati na njih i davao joj prijedloge za izlaz iz krize. Naravno, ti prijedlozi uključuju rezanje plaća, kapitalnih ulaganja i financiranje lokalne samouprave, a jednom je ljubomorno izjavio da je Vladin protunarodni program u jednakoj mjeri i HDZ-ov i HNS-ov i SDP-ov. Upravo zato ne treba odbaciti mogućnost da će se u sljedećoj Vladi Čačić pojaviti kao ministar gospodarstva bez obzira koja stranka ili koalicija dobila više glasova. Pitanje je samo da li bi ostvario najavu kako bi uvozio samo katoličku radnu snagu?
Ono što posebno zagovara, pogotovo u svojoj knjizi, je model javno-privatnog partnerstva. Prema tom modelu izgradnja škola, bolnica, autocesta gradi se na način da radove obavlja privatni sektor, a sljedećih nekoliko desetljeća država plaća najam na tu građevinu dok isplatom duga do kraja ne postaje njen vlasnik. U slučaju školstva to znači da privatna tvrtka izgradi školu, a država ili lokalna zajednicama godinama otplaćuje dug koji uvelike premašuje vrijednost radova. U slučaju autocesta, privatna tvrtka izgradi autocestu, i dobije koncesije na autocestu. Ukratko, za model javno privatnog partnerstva se, kako se jedan profesor izrazio za model katastrofalnog JPP na splitskom sveučilištu, može reći – “javno-privatno partnerstvo je privatna pljačka javnog”.
Radimir Čačić je bahati političar/kriminalac koji je oduvijek bio dio pljačkaške elite koja je Hrvatsku pretvorbom i privatizacijom unazadila godinama unatrag, koja je pokrala sve što se pokrati moglo i kojoj nikada nije dosta bogaćenja. Taj bezobrazno bogat čovjek posjeduje dva stana od ukupno 260 kvadrata, apartman od 20 kvadrata, imanje od 1/6 rala, pokretnine vrijedne 30.000 eura, udio od 5% u Coning Alfa (7.030.000 kuna), 259 dionica ili 23 posto udjela u Coning projektu (25.900 kn, tj .100 kuna po dionici), 8 dionica u Varaždinskoj banci (800 kn, tj. 100 kn po dionici), 1848 dionica u Erste banci (184.800 kn tj. 100 kuna po dionici), 5205 dionica u Krašu (2.082.000 kn tj. 400 kuna po dionici), a da ne spominjemo uopće imovinu (i način stjecanja) njegove supruge i obitelji. A da ne spominjemo uz to i saborsku plaću koju dobiva za protunarodne mjere koje predlaže.
Čačiću ne predstavlja nikakav problem jedan dan govoriti jedno, a drugi dan drugo. Pogotovo kad na tome može dobiti političke bodove. Kada je Vlada najavila izmjene Zakona o ZOR-u izjavio je kako je protivnik radničkih prava zagarantiranih kolektivnim ugovorima i kako smatra da su po pitanju mijenjanja zakona premijerka i ministar Šuker u pravu. Već početkom ovog mjeseca licemjerno i populistički je rekao kako je i on dao potpis za referendum o ZOR-u i kritizirao Vladu zbog stava o referendumu.
Kada je ove godine uzrokovao prometnu nesreću nije pokazao ni trunku pokajanja zbog vlastite krivnje za oduzete živote. Nekoliko dana je to skrivao od javnosti, obitelji žrtava se ispričao tek tjedan dana kasnije preko odvjetnika, a nije mu bilo niti problem sa smiješkom slaviti Josipovićevu predsjedničku pobjedu. Tek nekoliko dana kasnije pozvao je javnost na suosjećanje i razumijevanje kojeg on očito za žrtve nije imao. U stvari se radilo o izbjegavanju pitanja koja bi javnost mogla postaviti. Krivnju je pokušao ublažiti lažima da je vozio sporijim trakom, da je bila skliska cesta i magla, ali i da vozačica automobila u koji je udario nije imala upaljena svjetla. Sve laži su demantirali djelatnici mađarskih cesta pokrjepljujući snimkama kamera i izjavom vozačice da je vozila 110 kilometara na sat. Ono što je najgore od svega je što je nakon svega rekao kako mu ne pada na pamet dati ostavku i povući se iz politike.
Ostvarenja buržuja Radimira Čačića kojima je javnost upoznata vjerojatno su samo mali dio beskonačne priče o bogaćenju i halapljivoj želji za još više i više bogatstva koje je obilježilo cijeli njegov život. Da bi uopće moglo doći do besramnog bogaćenja na račun tuđeg rada i tuđe muke mora postajati država koja to omogućuje. To mu je omogućila država koja se voljela zvati socijalističkom, a koja sa socijalizmom nije imala veze. Klasa partijskih funkcionera i direktora odgojila je razne Čačiće jer je i sama bila kao Čačić. Urušavajući se u svojim unutarnjim proturječjima dala je temelj za još veću pljačku i eksploataciju. Radnička prava izborena nakon Drugog svjetskog rata bila su spremna na radikalno rezanje i smanjivanje, a to je Čačić na vrijeme shvatio. U travnju 1989. godine za Večernji list dao je izjavu koja više-manje označava cijeli njegov politički program: „Vrijeme u kojem živimo razdoblje je rezova. Barem se nadam da je tome tako.” Kapitalist/izrabljivač Čačić od početka je sudjelovao u stvaranju nove vlasti utemeljene na krađi i izrabljivanju. On nikada nije bio sa strane, on je uvijek bio dio sistema i on uvijek predstavlja taj sistem. No ne treba se zavaravati da je rješenje problema uklanjanje Čačića iz politike. To može biti samo privremeno rješenje, jer je raznih Čačića, ideologa neoliberalne politike uvijek bilo i uvijek će ih biti. Jedino rješenje je korijenito mijenjanje sustava.