Vodeći organizator i osnivač talijanskog komunističkog pokreta te jedan od najvažnijih teoretičara marksizma, Antonio Gramsci, rođen je 22. siječnja 1891. u siromašnoj obitelji na Sardiniji. Teški uvjeti života već su mu u djetinjstvu uzrokovali bolest kralježnice zbog koje je ostao izrazito niskog rasta, no to ga nije spriječilo da se stavi u prve redove borbe za pravedniji svijet.
Tijekom studija u industrijskom gradu Torinu postao je socijalist i za vrijeme Oktobarske revolucije u Rusiji bio jedan od vođa štrajkova i radničkih pobuna u Italiji. Ubrzo zatim osnovao je Komunističku partiju Italije. Imao je 30 godina. Nova se partija odmah uključila u borbu protiv fašizma, ali za Italiju je tada već bilo prekasno. Crkva, kapitalisti i drugi moćnici u fašizmu su našli svoj spas od novih radničkih pobuna.
Iako je bio izabrani član parlamenta, Gramscija su 1926. uhitile fašističke vlasti. Prilikom izricanja presude, sudac mu je rekao da fašistički režim želi “zaustaviti njegov um barem na 20 godina”. U fašističkim logorima nije uništavan samo njegov um, nego i njegovo tijelo. Gramsci je ubrzano fizički propadao od različitih bolesti. Ali nije se predavao i organizirao je partijski rad čak i među zatvorenicima.
Osim toga, u zatvoru je ozbiljno promišljao o komunističkim strategijama za budućnost i bio jedan od prvih koji su razumjeli potrebu organiziranja narodne fronte protiv fašizma. Svoja je razmišljanja ostavio u poznatim “Zatvorskim bilježnicama”, koje su čudesno spašene iz zatvora preko partijske organizacije i do danas ostaju inspirativno štivo u znanosti i politici. Umro je 27. travnja 1937. u fašističkom zatvoru.
Njegovo ime i misao i danas su važno oružje u oživljavanju revolucionarnog pokreta. O tome naposljetku svjedoči i činjenica da ga već desetljećima pokušavaju klevetati i falsificirati ekstremni desničari i neofašisti svih vrsta. U vremenu Trumpa, Bolsonara, Salvinija i drugih, Gramsci nam treba više nego ikad.