Iako postoje začetci industrije na prostoru Siska i u 19 st, na razvoj grada presudnu ulogu imala je socijalistička industrijalizacija. Zbog svog položaja (blizina rijeke Save i okruženosti industrijskim centrima) te prirodnih bogatstava (blizina nalazišta visoko kvalitetne željezne rudače u rudniku Ljubija, BiH) Sisak je bio određen kao grad za razvoj bazne industrije, ponajviše metalurške, ali i ostalih, kemijske i energetske. Na krilima velikih socijalističkih tvornica Sisak se tako razvio iz trgovačko-obrtničkog grada u industrijski centar čije su potrebe čak premašivale postojeće kapacitete, i ljudske i infrastrukturne.
Željezara Sisak bila je jezgra razvoja. Nacionalizacijom tvornice stvoreni su uvjeti za planski razvoj postrojenja i stvaranje metalurškog giganta koji je po proizvodnji proizvoda na bazi željeza bio treći u Jugoslaviji. Do 60-ih godina podignute su nova visoka peć, valjaonica, ljevaonica, čeličana i energana čime su se uz, sirovo željezo, stekli uvjeti za proizvodnju odljevaka od sirovog čelika Siemens-Martinovim postupkom, bešavnih cijevi, valjanih traka, gredica i šavnih cijevi. Liberalizacijom tržišta krajem 60-ih godina počinju prvi problemi za sisačku željezaru. Počinje nekontrolirani uvoz sirovina i čeličnih proizvoda čime se smanjuje značaj Željezare. Uspostavljanjem tržišnih odnosa počelo se s uvođenjem kapitalizma i stvaranjem nejednakosti. Tako su se domaće firme, iako formalno u rukama radnika, počele međusobno natjecati i poslovati po kapitalističkoj logici što bilo je suprotno interesima radničke klase. Posljedice po Željezaru bile su sljedeće: poslovanje ispod obujma očekivane proizvodnje, orijentacija na strana tržišta, otežano poslovanje na domaćem tržištu i tehnološko zaostajanje jer se nikada nije krenulo u treću fazu modernizacije Željezare za što su planovi postojali još od 70-ih. Unatoč krizi najveći obujam proizvodnje bio je krajem 80-ih te tada Željezara zapošljava i rekordnih 13 742 ljudi.
Koncept deindustrijalizacije i privatizacije uz novonastalu situaciju 90-ih uništio je preko noći žilu kucavicu Siska. I ovo postrojenje uništeno je po istom konceptu kao i sva ostala velika poduzeća. Najprije je otpušten značajan broj ljudi da bi se onda firma podijelila na mnoštvo manjih koje je bilo lakše privatizirati razjedinjavanjem radnika. Nekadašnja ljevaonica postala je Felis, energana Energo, a privatizirana je i kisikana, dio za preradbu metala danas je Metaling, ZUC Sisak je u stečaju, još je nastao Sipas, Remont Caprag itd. Željezara djeluje od 1996. godine u tri proizvodna centra: bešavni centar (valjaonica bešavnih cijevi), šavni centar (valjaonica šavnih cijevi) i centar hladne prerade. Danas, nakon čak četiri promjene vlasnika, ne djeluje ništa. Prvo je željezara došla u ruke Trubo Impeksu 2001. godine za vrijeme vladavine SDP-a koji se već tada pokazao kao zagovaratelj najžešćih neoliberalnih mjera od čega nisu odustali niti u sadašnjem mandatu unatoč katastrofi s početka 2000-ih. Najprije je pokrenut stečaj s preustrojem kao jedini način spašavanja Željezare. Iz tog vremena pamti se izjava tadašnjeg potpredsjednika Vlade, Slavka Linića, koji je kazao kako Hrvatska ne treba metalurgiju. Raspisuje se međunarodni natječaj na kojem pobjeđuje rusko-austrijski konzorcij Trubo Impeks koji Željezaru kupuje za kunu. Rusi su dobili prednost u odnosu na ostale jer su obećali zadržavanje svih 1700 zaposlenih što je svega 10 posto zaposlenih od 80-ih. Novi su vlasnici u Željezaru uložili deset milijuna eura od čega niti jedan cent nije otišao na razvijanje nove tehnologije. Problemi s financiranjem proizvodnje i plasmanom proizvoda, nagnali su Trubo Impeks da već nakon tri mjeseca napusti Sisak. Taj period obilježila je i jedna od najvećih radničkih mobilizacija u Hrvatskoj kada je došlo do žestokih sukoba s policijom. 21.11.2002. točno u 12 sati okupljeni radnici krenuli su od glavnoga ulaza u Željezaru pješice prema gradu Sisku najavivši da su zbog toga što nisu dobili plaće spremni pješačiti i do Zagreba. Na Novom mostu dočekali su ih specijalci gdje je došlo do žestokog sukoba u kojemu je ozlijeđeno više radnika, no prosvjednici su zauzeli Novi most i na njemu, okruženi s više stotina policijskih specijalaca, prosvjedovali do idućeg dana, petka, 22. studenoga kada im je uplašena buržoazija isplatila 2 zaostale plaće.
2003. Željezaru je kupio ruski Mečelj preko Mesića. Ta privatizacije je oličenje potpuno promašenog koncept u kojoj se vidi da nema govora o bilo kakvoj analizi. Naime, Mečelj uopće nije poznavao proizvode koje nudi Željezara Sisak te su uz to bili tvrtka poznata po izvlačenju novaca iz ruskog proračuna sumnjivim putevima, a vodili su je ljudi koji su u taj posao ušli privatizacijom nakon raspada SSSR-a. Niti njima nije palo na pamet bilo kakvo ulaganje u tehnologiju, već im je trebala što jeftinija firma iz zemlje koja nema carine za EU kako bi ruski čelik plasirali na tržište pod hrvatskim logom. Kada se Mečelj odlučio povući iz ove avanture radnici su opet štrajkovima i prosvjedima htjeli natjerati vladu da uđe u vlasničku strukturu Željezare.
2007. željezaru je kupio američki CMC, preko svoje švicarske podružnice CMI. Sve do odlaska CMC-a nitko nije dobio otkaz kao tehnološki višak. Unatoč obećanjima da će zadržati zaposlene i olakšicama koje su dobili, smanjili su broj zaposlenih na stotinjak i potom izašli iz firme 2012. Njihovo upravljanje obilježilo je demontiranje obje valjaonice cijevi. Oni su navodno prodali strojeve američkim kupcima tako da valjaonica šavnih cijevi ide u SAD-u, a valjaonica bešavnih cijevi u Meksiko.
Sadašnji vlasnik ABS, dio talijanske grupe Danieli, tako je kupio 2012. čeličanu, zemljište, infrastrukturu i hale obiju valjaonica. Samim time prestala je proizvodnja bešavnih cijevi po kojima je Željezara Sisak bila poznata te je prema planovima trebala krenuti proizvodnja specijalnih čelika. Niti novi vlasnici nemaju u planu investirati, nego postrojenje koriste za taljenje otpadnog čelika. Danas tamo radi oko 100 ljudi i to samo u noćnim smjenama, a najave o dodatnom zapošljavanju samo se odgađaju.
Propašću sisačke željezare, Sisak je postao grad slučaj. S jednom od najvećih nezaposlenosti s oko 20 000 gladnih, praznim stambenim, društvenim, sportskim, kulturnim i ostalim objektima koje je Željezara gradila, tranzicija je tako dovela do „smrti“ jednog velikog grada. Sjećanje i kulturno obilježavanje vremena kada su Siščani imali više zaposlenih, nego stanovnika samo je gubljenje vremena. Vrijeme je da se okrenemo suvislom stvaranju socijalističke alternative oprečnoj današnjem sustavu temeljenom na stranim ulaganjima, privatizaciji i zavisnosti o stranom kapitalu.