O svi vi prošli Prvi Majevi,
sve vi opće smotre armija bratskih boraca
širom čitave zvjezdane kugle!
O sve vi povorke prosvjedne i duge,
svi vi zborovi na trgovima gradskim,
u dvoranama zagušljivim,
u zelenilu šuma proljetnih,
svi vi stjegovi i karanfili crveni,
svi vi cjelovi bratimstva čovječjeg!
O svi vi Majevi Prvi posljednjih tužnih godina,
svi vi užasni, svi mučeni mòrōm međunarodne
mržnje,
razbijani lavinom ognja,
gušeni plinom plinova i laži otrovnih,
svi vi stjegovi crveni u prašinu tavana bačeni,
u pokolju bratoubilačkom oskrnavljeni,
svi vi Majevi Prvi,
svi vi tek sanja ste bili, a danas ste na ivici
zbilje!
Danas,
u kolopletu krvavom kad zemlja je tek suza u
svemiru zgrušana,
tek kaplja zgrušana mučeničke krvi,
danas smo na ivici doba da sanje ostvarimo
svoje,
o armije boraca bratskih!
Sudišta naraštaja budućih i savjesti vlastite
naše
gledaju u nas,
o braćo moja širom čitave kugle!
Neka u sve nas duhne proljetnog sunca,
sunca s istoka dah.
Dah konačne borbe za majsko izmirenje vječno,
za vječan Prvi maj,
za miris majskih ruža u dušama čovječjim vječan.
O neka se bije bitka posljednja
za vječan Prvi maj, za bratimstvo čovječje vječno!
Nek se bije bitka posljednja!
Za spasenje i pročišćenje sviju nas na kugli ovoj
zvjezdanoj!
Tijelo je majčice zemlje posramljeno haljom krvavom
ratova bezumnih.
Tijelo je majčice zemlje paluba razdrte galije,
zalutale na Atlantiku krvi, nasukane na Himalaji leševa.
I svi se mi rvemo na njoj — bezumlju požarnom
u hiljadu ciljeva hoteći zaploviti.
O veliki crveni Dane, dane Prvoga Maja 1919. ljeta!
Neka dah tvoj topli, svemoćni
osnaži smjele veslače i krmilare iskusne,
razbruja braću moju za juriš borbe posljednje
te s grebena se Smrti u jedinstvu cilja maknemo
do luke spokoja i spasa!
Podignimo zastave naše crvene
i zataknimo ih na jarbol, na zrenik Maja Prvog vječnoga
u dušama da našim boja zaleprša njihova —
u znamen spasenja sviju nas,
što u procijepima tamnog zla smo rođeni
i za vječnim podnem čovječje sreće vapimo!
U stjegove crvene zavijmo tijelo zemlje majčice
po njima da ko po sagovima majskim ruža mirisnih,
svi mi, još uvijek razjedinjeni, pocijepani,
u ophodu Praznika Velikog pjevajući prođemo,
ujedinjeni, zagrljeni, sa suncem ljubavi,
sa vječnim podnem izmirenja i opraštanja,
sa himnom Prvog Maja vječnoga u duši smirenoj!
O braćo moja, o armije crvenih boraca širom čitave kugle,
sa grebena se smrtnog maknimo u borbu posljednju
za vječan Prvi Maj, za vječan Prvi Maj!
Za bratimstvo čovječje vječno!
August Cesarec je rođen u Zagrebu 1893. u radničkoj obitelji. Socijaldemokratskom pokretu pridružuje se kao gimnazijalac, a 1914. kao član radikalne grupe srednjoškolaca “Cefas” sudjeluje u organiziranju atentata na bana Cuvaja. Osuđen je na 5 godina robije koju izdržava u zatvoru Sremska Mitrovica.
Opredijelio se je za socijaldemokratsku ljevicu koja je 1919. godine na Kongresu ujedinjenja u Beogradu osnovala Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista), a 1920. godine na Drugom Kongresu u Vukovaru promijenila ime u KPJ. U novoosnovanoj državi s Miroslavom Krležom pokrenuo je i uređivao 1919. godine časopis Plamen koji u kolovozu iste godine biva zabranjen. U jesen 1922. godine od KPJ je poslan, u svojstvu delegata, na IV. kongres Komunističke internacionale u Moskvu. Nakon Kongresa u Moskvi ostaje pet mjeseci a na povratku je, na granici, uhićen i potom osuđen na dva mjeseca zatvora. Na vijest o uhićenju i utamničenju Augusta Cesarca listovi Borba i Suvremenik traže njegovo puštanje na slobodu a Miroslav Krleža je u svom poznatom članku “Slučaj Augusta Cesarca” u listu Nova Europa napisao:
“Kao maturant, August Cesarec bio je uhićen (8.VI.1912), na dan atentata protivu komesara Cuvaja, i bačen u Mitrovicu, gdje je ležao sve do uoči rata (1914). Bolestan, tuberkulozan, i slomljen, on je onda počeo kao politički sumnjivac, i austrijski soldat bez čina, onaj teški križni put po soldačkim bolnicama, i kasarnama, koji je trajao sve do oktobra Osamnaeste, dakle pune četiri godine. Za vlade zagrebačkog Narodnog Vijeća bio je opet uhićen, još kao politički sumnjiv austrijski vojnik, a nekoliko mjeseci poslije toga prisiljen da skloni za granicu, u emigraciju, pred progonima tadanje demokratsko-socijaldemokratske koalicije, opet kao politički sumnjivac. Vrativši se iz inozemstva još bolesniji kući, on je intenzivno radio književno i publicistički, više plijenjen i cenzuriran nego objavljivan. Onda je uhićen ponovno, za Alijagićeva vješanja, pa nakon nekoliko nedjelja pušten, ganjan po raznim austrijskim patentima, praćen detektivima, preslušavan vječno na policiji, premetan perijodički uvijek, po nekom sistemu, dok nije konačno otputovao u Moskvu. A sada imade eto čast da opet sjedi pri sudbenom stolu u Zagrebu. U mariborskom policajnom zatvoru bio je držan kao običan policajni kažnjenik, izoliran, prisiljen na robijašku hranu u pritvoru, zajedno sa šiberima i varalicama; a sada, mjesto da sjedi kao kulturan radnik u kakvoj evropskoj biblioteci, on, jedan od naših najistaknutijih mlađih književnih radnika, trune u zatvoru u nepomičnoj jalovosti samice.”
Boravio je 1937. godine u Španjolskoj, te sudjeluje u Španjolskom građanskom ratu o čemu je pisao u knjizi Španjolski susreti. Za vrijeme NDH zatočen je u Kerestincu odakle je pobjegao u organiziranom bijegu. Nakon strijeljanja Otokara Keršovanija i drugova organiziran je, u noći između 13. i 14. srpnja 1941. godine, bijeg iz Kerestinca. Bijeg nije uspio i skoro svi su preživjeli bjegunci uhvaćeni i odvedeni u podrum ustaškog zatvora u ulici Račkoga 9. Nekoliko dana nakon toga stavljeni su pred senat pokretnog prijekog suda i zbog pokušaja pobune protiv fašističke vlasti osuđeni na smrt. Vjerojatno je pogubljen s ostalim drugovima u zagrebačkoj Dotrščini 17. srpnja 1941. godine. U njegovoj ćeliji ostao je dramatični zapis na zidu pronađen ubrzo nakon Drugoga svjetskog rata koji glasi: “U ovim su prostorijama proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca četrdeset četvorica. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska!”. Grafološka analiza drži mogućim, a neki autori su sigurni, da je to Cesarčev rukopis: njegov posljednji zapis, poruka moralnog ohrabrenja tisućama koji su kroz četiri godine prolazili isti put. Rukopis je možda uistinu njegov, ali je mogao biti i bilo kojeg komunista: poruka je zajednička i upućena je borcima koji dolaze nakon njih.