Točno sedamnaest godina od njegove smrti treba nešto reći o liku i djelu Vlade Dapčevića. Kada se govori o povijesti revolucija i dosezima radničkih borbi, često se prevelik dio pažnje daje pojedinim ličnostima i manje ili više točnim stereotipima koji ih prate. Tako dolazimo u opasnost da revoluciju blesavo tumačimo kao površan proces kojeg pokreću veliki vođe i nadljudi pa iz vida izgubimo činjenicu da se radi o kolektivnim borbama. Borbama koje su iznijeli nebrojeni potlačeni koji su u te bitke ugradili ogroman dio sebe ili svoje živote.
Ipak, teško je u našoj povijesti pronaći osobu koja na bolji način utjelovljuje komunističku ideju od Vlade Dapčevića. Od svoje rane mladosti, tridesetih godina prošlog stoljeća, koje je proveo kao član SKOJ-a, pa sve do smrti, ni u čemu nije odstupio od svojih uvjerenja. To je platio mnogim progonima, zvjerskim mučenjima, skrivanjima po emigraciji i skoro 20 godina zatvora. Liniju marksizma-lenjinizma nije, za razliku od ogromne većine jugoslavenskih komunista, napustio ni u poznim godinamama te države, pa niti nakon njenog raspada.
Kao dosljedan internacionalist i revolucionar odbijao je prihvatiti nacionalističke i liberalne pozicije. Ni u posljednim godinama života nije mirovao, inicirao je osnivanje Partije rada, naše sestrinske organizacije koja djeluje i danas. Vladina biografija ne zaslužuje ništa manje divljenje od onog koje u narodima Latinske Amerike budi Che Guevarina. Upućujemo vas na knjigu Ja, Ibeovac, nastalu krajem osamdesetih, čije su poruke aktualne i danas.