NJIHOV TERORIZAM I NAŠE SLOBODARSTVO
Sada je i službeno objavljeno ono što se od ranije znalo: Hrvatska već pet godina sudjeluje u ratu u Siriji tako što naoružava jednu od strana. U tom je poslu Hrvatska navodno zaradila milijune dolara. Ali nije zaradila Hrvatska, niti njezini stanovnici imaju išta od te trgovine. Zaradili su mešetari tuđom nesrećom. I to nije ono najgore. Jer naše oružje nije išlo bilo kome. Išlo je vehabijskih grupama koje podržava Saudijska Arabija, išlo je koljačima i sjekačima glava, išlo je progoniteljima kršćana i drugih manjina na Bliskom istoku. Istovremeno, razne tajne i javne službe Hrvatske su više puta maltretirale našu organizaciju pod lažnim optužbama za “kontakte s teroristima”. A zašto? Zato što smo zajedno s demokratima i revolucionarima u Izraelu i Palestini govorili protiv segregacije i izraelskog državnog nasilja. Zato što smo stali u obranu onih koji se bore protiv turskog satrapa Erdogana i njegovog genocida protiv Kurda. Zato što smo u Siriji podržavali upravo one snage – kurdske jedinice – koje se najefikasnije bore protiv terorističkih koljača koje su hrvatske vlade (i lijeva i desna) naoružavale. Oni su težnju za slobodom, za ravnopravnost i pravdu nazvali terorizmom, a razne mesare i ubojice cijelih naroda nazivaju svojim partnerima. Ako se hrvatske vlasti i njihovi žandari hoće boriti protiv terorizma najbolje bi im bilo da se raspuste. Između našeg slobodarstva i njihovog terorizma stvarno nema ništa zajedničko.
★
KOGA VI MULJATE?
Prošli mjesec mediji su javili da će poskupjeti plin. Malo nakon toga saznali smo da će poskupjeti struja, a onda i cestarine. Kad te tri stvari poskupe svi znaju što slijedi: poskupljuje i sve ostalo. Prijevoznici od potrošača naplaćuju više cijene prijevoza, a i usluge poskupljuju zbog više cijene energenata. Ukratko, ne piše nam se dobro. I kad se činilo da bi ljudi zbog toga mogli s pravom poludjeti, vlada se uplašila pa počela glumiti da se svom silom bori protiv poskupljenja, a onda se na kraju pohvalila i da ga neće biti. Ali samo naivni mogu misliti da će to potrajati iza lokalnih izbora. Jer nakon što se ti izbori odrade, ni vladi baš neće biti osobito stalo do poskupljenja. U toj cijeloj priči još se jedna stvar prešutjela – zašto bi išta uopće poskupljivalo? Prvo se muljalo o nekakvim vremenskim uvjetima i europskim tržištima. Ali na kraju je postalo jasno da se radi o liberalizaciji tržišta energentima. Zbog pritisaka europskih država, vlada mora puštati velike kompanije da distribuiraju plin i olakšati im da distribuiraju struju. Te kompanije zapravo ne rade ništa osim što skupljaju pare. Proizvodnja i infrastruktura ostaju državni i mi ih zapravo plaćamo. A strane kompanije samo fiktivno kupuju struju i plin od državnih tvrtki, a onda ih preprodaju potrošačima. U biti liberalizacija znači samo dodavanje jednog bespotrebnog aktera u proces distribucije energenata koji puni svoje džepove na naš račun. Cijene plina i struje se svugdje u svijetu reguliraju političkim odlukama i one nisu pale s Marsa. To što vlada hoće da energenti poskupe je njihov poklon stranim kompanijama. Na naš račun.
★
PRIVATIZACIJA JE PLJAČKA
Podravka je jedna od najvećih kompanija u Hrvatskoj koja donosi velike profite i uvijek je bila mamac za svaku stranku na vlasti. Kako se vlast promijenila, HDZ je stavio svog čovjeka na čelo. Razlog te promjene možemo tražiti u mogućoj privatizaciji Podravke. Uz mirovinske fondove, država ima najveće udjele u vlasničkoj strukturi i još krajem prošle godine Podravka je skinuta s popisa strateških kompanija. Nakon velikog pritiska javnosti, o daljnjoj privatizaciji nije se više pričalo, no nakon što je Emil Tedeschi javno izrazio želju za kupovinom Podravke, dovođenje novih podobnijih kadrova sada dobiva smisao. Tedeschi je postavio uvjet za kupnju, a to je da se država u potpunosti makne iz vlasničkog udjela Podravke. Koliko god kriminalno i suludo bilo prodavati kompaniju koja donosi profit od nekoliko stotina milijuna kuna, promjena nadzornog odbora mogao bi biti prvi korak u tom pravcu. A kako izgleda privatizacija možemo vidjeti na primjeru Badela 1862. Još jedna devastirana firma koja je služila samo za ubacivanje stranačkih kadrova i izvlačenje profita. Badel baš kao i Podravka ima velike tržišne potencijale, stoga ne čudi da je zaprimljeno nekoliko ponuda za otkup njihovih dionica. Umjesto da se pokrene proizvodnja, tvrtka je praktički dekretom darovana dalje. Iako je bilo boljih ponuda, prihvaćena je ona tvrtke čiji je vlasnik HDZ-ovac Ante Raspudić. On je sredstva za to dobio je od Tedeschijeve Atlantic grupe i državne Poštanske banke. Sada je jasnije i kako Tedeschi može uvjetovati da se država makne iz vlasničkog udjela Podravke. On naprosto traži vraćanje usluge. Podravka će ga koštati par desetaka milijuna kuna uloženih sa strane. Sitnica za tvrtku vrijednu milijarde kuna. Ova dva primjera su najbolji pokazatelj kolika je premreženost privatnog kapitala i visoke politike. Svaka privatizacija je pljačka, a privatizacija Podravke bila bi krunski dokaz za to. Rješenje je samo jedno. Ne smije se dopustiti nikakva privatizacija, tvrtke ne mogu služiti samo za gomilanje dobiti, one moraju služiti i cijeloj zajednici, kako kroz radna mjesta, tako i kroz finalne proizvode. Podravka i Badel ne smiju biti igračke za trgovanje između kriminalaca iz vlasti i kriminalaca iz privatnog biznisa!
★
PREZRENI NA SVIJETU
Daleko od očiju kamera i interesa medija, prošlih su tjedana opet gorjela pariška predgrađa u kojima žive najpotlačeniji i najviše eksploatirani dijelovi francuske radničke klase. Povod je još jedan nekažnjeni zločin policije prema lokalnom stanovništvu. Četvorica policajaca su jednog mladića brutalno prebili i silovali pendrekom, a pravosuđe je opet zaštitilo policajce. Na prosvjede lokalnog stanovništva francuska država je reagirala jedino kako zna: suzavcem, uhićenjima i prebijanjima. To nije moglo zaustaviti prosvjede. Nakon predgrađa, pobunile su se i škole. Pariški srednjoškolci oslobodili su 28 svojih škola i zabranili predstavnicima države pristup u njih. Kasnije su se zajedno okupili na velikim demonstracijama na istoku grada. U isto vrijeme, u Nantesu na zapadu zemlje, sindikati i revolucionari su iz svog grada htjeli izbaciti predstavnike fašističke stranke Nacionalne fronte. I ovog puta policija je spasila fašiste i napala narod koji ne želi da to smeće truje njihove ulice. Dva događaja nisu nimalo slučajna. Na njima je država još jednom pokazala na kojoj je strani. Rasistička policija brani svoje rasističke političare, rasističko sudstvo oslobađa policiju i kažnjava pobunjeni narod. To je standardni način na koji se sve institucije sistema odnose prema najpotlačenijem stanovništvu – kombinacijom rasizma i klasnog prijezira protiv kojih je svaka pobuna opravdana.