Linija ★ 16 // IBM / Turska / Političari

FATAMORGANA INVESTICIJA
ibmNema ni jedne veće stranke u Hrvatskoj koja sve nade u razvoj domaće ekonomije ne polaže u čudotvorne strane investicije koje bi trebale doći i otvoriti radna mjesta. Zbog toga vlade jedna za drugom smišljaju sve bolje uvjete za investitore, naravno na štetu državnog proračuna i radničkih prava. Bez obzira na sve te politike, obećavane investicije koje bi nas trebale spasiti zapravo stižu na kapaljku ili nikako. Zapravo dolaze toliko rijetko da su se dvije vlade, ona Milanovićeva i ona Oreškovićeva, skoro potukle oko toga tko je “zaslužan” kada je objavljeno da američka posrnula firma IBM, koja se bavi informacijskim tehnologijama, otvara svoj centar u Hrvatskoj. U predizborno vrijeme, ta je investicija predstavljena kao početak brzog bogaćenja Hrvatske koji bi se trebao temeljiti na naprednim tehnologijama. Nije naravno bilo nikoga tko bi upozorio da i sam IBM zapravo već godinama gubi korak s naprednim tehnologijama zbog čega su bili prisiljeni prodati svoju proizvodnju osobnih računala (na kojima je tvrtka izgrađena) i to kineskom Lenovu. Kako Amerikanci gube korak s Azijom u proizvodnji, tako se sve više orijentiraju uslugama, ali i u tom segmentu druge tvrtke davno prestižu IBM koji iz godine u godinu stalno reže i štedi kako bi izbjegao minus. Njihova investicija u Hrvatsku zapravo je dio te štednje. Kako bi smanjili troškove, otvaraju servisne centre u zemljama gdje im vlade opraštaju poreze i daju beneficije te rade na tome da prava i plaće radnika budu što niže. Naši su političari očito lagali kada su obećavali “inovacijski centar” jer u IBM-u spominju samo “servisni centar” za IBM-ove klijente što znači da bi domaći stručnjaci trebali za male pare raditi onaj posao koji danas uglavnom rade ljudi po Indiji i Pakistanu – odgovaranje na upite i pritužbe putem telefona i drugih tehnologija. Da bi Hrvatska u tome bila konkurentna, ne samo da radnici moraju raditi 24 sata na dan na poslovima za koje ne moraju biti osobito stručni, već bi za to morali biti i jako slabo plaćeni. Ali to je samo jedan dio problema. Na drugi su upozorili vlasnici malih domaćih IT firmi koji misle da ni Hrvatska ni regija nemaju dovoljno školovanih kadrova da bi mogli razviti vlastiti IT sektor, a IBM je uz veliku državnu pomoć koju nemaju druge firme zapravo nelojalna konkurencija. Drugim riječima, naše vlade troše ogromna sredstva da bi nas učinile jeftinom radnom snagom za pomoćne poslove i istodobno ugušile domaću djelatnost. Odlična strategija za strani kapital. Užasna za nas.

PUČISTI PROTIV PUČISTA
udarU Turskoj je sredinom srpnja dio vojske pokušao izvesti državni udar i smijeniti vladu koju kontrolira predsjednik Erdogan. Sukob između Erdogana i vojske je dio starih borbi u zemlji kojom je proteklih 90 godina vladala vojna diktatura. Dio vojske koji je htio smijeniti Erdogana mu je zamjerao islamizam i odstupanje od ranije vanjske politike koja je bila bliže vezana uz SAD. Medijima ovih dana kruže razne teorije kojima se objašnjavaju neke pozadine ovog sukoba, ali istina je da mi ne znamo i ne možemo znati tko je koga potaknuo na puč i tko je koga izdao u zadnji trenutak. Ono što znamo je da je puč na kraju poražen zato što je velik dio vojske ostao vjeran diktatoru Erdoganu. Da nije, u Turskoj bi se dogodilo ono što se događalo i za vrijeme ranijih državnih udara u kojima su stotine revolucionara protupravno likvidirane. S druge strane, opstanak Erdogana na vlasti ne znači nikakvu pobjedu demokracije. Stotine ljudi je ubijeno nakon puča, a tisuće uhićeno iako se uopće ne zna tko je od njih zapravo bio uključen u pokušaj državnog udara. Erdoganove islamističke bande, koje su navodno spontano branile zemlju od vojske, zapravo su organizirane grupe fašista koje su na ulicama odrubljivale glave i pokušale napadati narodne kvartove u kojima živi radnička klasa, Kurdi i ostale manjine i u kojima je revolucionarni pokret najsnažniji. Ti su kvartovi herojski obranjeni, koliko znamo od svojih turskih drugarica i drugova, a bande još jednom odbijene. Bez obzira na sve te događaje, na vlasti u Turskoj ostaju Erdogan i njemu lojalna vojska koja već godinu dana vrše genocidnu kampanju protiv kurdskog naroda i provodi brutalnu represiju protiv svake prave opozicije. Ta je vlast i dalje neprijatelj čovječanstva, a njezin pad ostaje legitimni cilj svakog tko se bori za pravu demokraciju.

PRISTOJNI GRAĐANSKI LOPOVI

Pola godine prošle vlade je toliko razljutilo ljude da su mnogi sada spremni za bilo kakvu stabilnost, pod bilo koju cijenu. Ekipa koja je došla na vlast bila je puna takvih nevjerojatnih idiota (uz to još i korumpiranih) da je sada opoziciji skoro dovoljno da se pokaže kao minimalno poštena i normalna pa da osvoji vlast. Zato liberalne stranke oko SDP-a predstavljaju sebe kao “siguran smjer”, ekipu koja je već činila lošu vladu, ali barem manje lošu od ove posljednje. Tzv. konzervativna strana, odnosno HDZ, je pak doveo novog predsjednika po sjevernokorejskom izbornom modelu pobjede s 99% glasova. Stvar ne bi bila toliko smiješna da borba protiv izmišljenog komunizma nije glavna ideologija HDZ-a već 25 godina. Izgleda da i veliki borci protiv “svih totalitarizama” moraju kontrolirati medije, zloupotrebljavati tajne službe i sprječavati demokraciju da bi se održali na pozicijama moći. Nova HDZ-ova fasada, Andrej Plenković, trebao bi biti neko novo, pristojnije i prihvatljivije lice. On bi prema planovima trebao isprati sav gorak okus koji je ostavila zadnja HDZ-ova vlada i biti poželjan partner Mostu i ostatku “građanske desnice”. Njegov dolazak je pozdravila i “građanska ljevica”, tj. oni malograđani koji sanjare o pristojnim, europskim političarima i kultiviranoj eliti koja ide na opere i nosi fina odijela, a ne miješa se sa običnom vulgarnom svjetinom. To što se ovakvi snobovi u Hrvatskoj mogu predstavljati kao “ljevica” posljedica je slabosti radničkog pokreta koji ništa ne uspijeva organizirati u svoju korist, pa onda pušta da ga naizmjence maltretiraju urbani elitisti i lažni patrioti, zapravo profiteri širenja mržnje. Naravno, za sve te stranke važan je samo imidž, a pitanje politika kakve će voditi nitko ne postavlja i to s dobrim razlogom. Njihove politike su naravno identične, i obje su jednako usmjerene zaštiti interesa kapitala, protiv interesa većine.