Ovih se tjedana obilježava godina dana od kad je pred očima svjetske javnosti razbijena opsada grada Kobanija u sirijskom Kurdistanu (Rojavi). Nema zemlje u svijetu čiji vodeći političari nisu tada zaključili da će se Kurdi predati tzv. Islamskoj državi (ISIS) i da će doživjeti još jedan masakr. Ali dok je cijeli Svijet drhtao u strahu pred ISIS-om, kurdske Jedinice narodne zaštite (YPG) su objavile ne samo da se ne predaju, nego da će od Kobanija napraviti svoj Staljingrad – prekretnicu u ratu koja će pokazati da je neprijatelj itekako pobjediv. Što su obećali, to su i ispunili. Oslobađanje Kobanija preokrenulo je tijek rata i od tog trenutka je ISIS u stalnom povlačenju.
Danas mnoge zemlje u svijetu tvrde da se bore protiv vehabijskog terorizma u Siriji i Iraku, ali uspjehe na terenu ostvaruje samo jedna sila – YPG i to uz velike prepreke koje joj lažni “borci protiv terorizma” postavljaju. Od cijele velike “koalicije” nitko sirijskim Kurdima ne daje ni humanitarnu pomoć, a kamoli oružje. A pojedine članice NATO-a otvoreno ratuju protiv jedine snage koja na terenu uništava ISIS. To prije svega vrijedi za kriminalni režim u Turskoj, koji nastavlja naoružavati vehabijske grupe u Siriji. Zapad ne samo da sve to mirno gleda, nego i podržava one koji financiraju džihadiste za borbu protiv demokratskog sustava, ženskih prava i suživota koji Kurdi nastoje uspostaviti na svojim područjima.
I dok se sve to događa na Bliskom istoku, europska Španjolska je na zahtjev Turske uhitila 11 članova Komunističke rekonstrukcije, naše drugarske grupe u Madridu, Kataloniji i Baskiji. Oni su zbog pružanja podrške YPG-u i slanja internacionalnih boraca protiv ISIS-a u Rojavu optuženi za terorizam, grupa im je zabranjena, prostorije razbijene, članovi prebijani. Vehabije ubijaju ne samo Kurde nego i ljude u Europi, a Zapad podupire i pomaže onima koji te ubojice financiraju? Nešto tu ne štima. Bit će da se Europa ipak više boji demokratske revolucije nego terorizma.