Reindustrijalizacija je jedno od najdražih obećanja svakog političara prije svakih izbora. Praktički nema niti jedne stranke koja se ne kune u obnavljanje proizvodnih kapaciteta i smanjenje uvoza. Naravno, stvarnost je potpuno drugačija. Niti jedna vlast ne služi narodu, a diktatura kapitala uništava svako poduzeće koje tobože nije u stanju poslovati u “tržišnim uvjetima”. Gredelj je samo jedno u nizu uništenih poduzeća, i gorki primjer deindustrijalizacije.
Propast Gredelja počinje još 2000-tih godina. Kolika je bila razina kriminala na menadžerskim pozicijama pokazuje afera 2007. godine kada je predsjednik Uprave TŽV Gredelj Antun Fabek optužen da je pronevjerio 3,5 milijuna dolara koji nikada nisu vraćeni poduzeću. Sustavno uništavanje nastavilo se promjenom svake Uprave, a kamen temeljac likvidaciji poduzeća postavila je sadašnja vlast proglasivši stečaj firme 2012. godine. Unatoč brojnim prosvjedima radnika, zbog duga od nekoliko stotina milijuna kuna nad Gredeljem je otvoren stečajni postupak. Za stečajnog upravitelja postavljen je Pero Hrkać koji je poznat kao bivši stečajni upravitelj Glumine banke prilikom čega si je kroz razne bonuse i dodatke isplatio skoro 2 milijuna bruto kuna. Radnici su se odmah organizirali i osnovali krizne skupine te fizički blokirali pristup tvornici Hrkaću. Organizirali su i niz prosvjeda na kojima su ukazivali da se sprema uništenje firme. Situacija je dobila i tragične posljedice kada se jedan radnik nakon prosvjeda ubio. No, ucjenama, prijetnjama otkazima i fizičkim napadima otpor radnika je privremeno slomljen, a prvi Hrkaćev potez bilo je otpuštanje polovice radnika. Druga polovica, odnosno njih 700, dobili su jednomjesečne ugovore koji se svaki mjesec po potrebi produžuju. Plaće su prepolovljene tako da neki radnici moraju raditi za minimalac.
Uništenje Gredelja trajalo je godinama, a stečaj je bio samo posljedica. Ipak, stečaj se svakako mogao izbjeći jer za vrijeme predstečajnog postupka, na dan 10. travnja 2012., ukupne obveze poduzeća prema dobavljačima te inozemnim i domaćim kupcima iznosile su oko 160 milijuna kuna, dok su ukupna potraživanja iznosila malo preko 100 milijuna kuna. To bi značilo da je realni gubitak tvrtke u godini prije stečaja i prvom kvartalu 2012. iznosio oko 55 milijuna kuna. U bilanci stoji i da Gredelj kroz rezerviranu i nefakturiranu proizvodnju ima potencijala za dodatnih 65 milijuna kuna, a posjeduju i vrijedne nekretnine koje se ne koriste i koje se moglo prodati i vratiti veći dio duga. Postavlja se pitanje zašto je onda Gredelj uništen? Vrijednost poduzeća svakim danom sve više pada, a kako su se odbijali i neki unosni poslovi radnici su sumnjali da se namjerno snižava vrijednost poduzeća kako bi se nekome dalo u bescjenje. Dok su neki poslovi namjerno odbijani, za neke ih je blokirao i Končar, točnije jedini privatizirani dio Končara, njemački Siemens koji svim silama želi osigurati monopolsku poziciju. Gredelj je nekada imao tri proizvodna pogona, a dobar dio predstečajnog razdoblja morao je preživljavati od sitnih popravaka jer se nisu mogli prijavljivati na veće natječaje niti su mogli dobiti bankovne garancije za ulaganje u modernizaciju pogona. Osim što je preostali dio radnika radio praktički za minimalac, uprava tvrtke prisilila ih je da im oproste veći dio dugovanja. Radnici su na to bili primorani, a obavijest su dobili pismom u kojem je stajalo da će njihova potraživanja preuzeti jedno odvjetničko društvo, a zauzvrat će dobiti samo 50 posto cjelokupnog iznosa potraživanja, i to bez mogućnosti pregovaranja.
Krajem prošle godine još 235 zaposlenika dobilo je otkaz tako da danas u Gredelju radi samo trećina nekadašnjeg broja zaposlenih, tek 496 radnika. A i njima je budućnost neizvjesna. Radnici trebaju konstantno vršiti pritisak na upravu jer se za reindustrijalizaciju najprije svoje firme, a onda i svih ostalih, moramo pobrinuti sami mi, radnici!