Pred dva dana održani su parlamentarni izbori u Velikoj Britaniji. Rezultati su iznenadili i najoptimističnije obožavatelje Konzervativne stranke jer se malo tko nadao ovakvom trijumfu: stranka je osvojila apsolutnu većinu i najveći broj zastupničkih mjesta (365 od 650) u posljednjih 40 godina. Rezultat je utoliko nevjerojatniji jer je predsjednika konzervativaca Borisa Johnsona pratilo mnoštvo skandala – od optužbi za seksualno napastvovanje, preko malverzacija dok je bio gradonačelnik Londona, pokušaja ukidanja parlamenta do neuspjelog provođenja Brexita do obećanog 31. listopada ove godine. Kad se tome pribroje mnogi rasistički ispadi, otvorena antiromska i antimigrantska retorika i najava privatizacije zdravstvenog sustava prema američkom modelu, situacija je za konzervativce do prije samo par dana izgledala beznadno, a lijevoj opciji hranila nade o velikoj izbornoj pobjedi. Situacija je naoko bila jasna, ali samo naoko.
Dok mnogi odmjereni kritičari ukazuju da je najznačajniji uzrok debakla laburista njihovo nejasno i dvojbeno pozicioniranje oko Brexita, što je bila ključna tema na kojoj su se prelamali ovi izbori, ne smije se ispustiti iz vida ogromna i sistemska kampanja protiv lidera Laburista, Jeremyja Corbyna. Dok se od fašistoidnih tabloida u rukama notornog tajkuna Murdocha to i očekivalo, veliki obol dala je i javna televizija – BBC, koja se u medijskim studijima uvijek navodi kao najbolji primjer demokratske javne institucije, kao veliki društveni korektiv i znak zrelosti britanske demokracije. Po količini dezinfromacija, manipulacija, inzistiranja na toboženjem laburističkom antisemitizmu, davanja prostora neskrivenim rasistima, BBC je nadmašila i teško dostižna dna jednog HRT-a ili RTS-a.
Lekcije koje ljevica iz ovog mora izvući nisu nove, ali vrijedi ih ponoviti: kadgod kapitalistički sistem dođe u stanje ugroženosti, upogonit će sva sredstva na svim frontovima da očuva status quo. I tu padaju sve maske, a budalaštine kojima nas liberalna politologija desetljećima hrani, pokazuju se kao jeftine laži: dugotrajna parlamentarna kultura, visok civilizacijski nivo, kultura komunikacije i uvažavanje svih strana, snaga i otvorenost javnosti tek su isprazne fraze za mazanje očiju. U stvarnosti odvija se brutalna klasna borba u kojoj se ne biraju sredstva da bi profiti onih 1% vladajućih ostali netaknuti, štoviše, još se povećali. Tzv. “kolijevka parlamentarizma” pokazala se tako još jednom kao autoritarna, nedemokratična, manipulativna organizacija u službi kapitalističke klase, i kao takva neprijatelj svakog demokratskog projekta.