Kada je osnovan Haški sud, njegova službena namjera bila je da bude neka vanjska instanca koja će dovesti do istine i pomirenja. Dakako, stvarna namjera nije bila tako naivno pacifistička, jer su sud osnovale iste one sile koje svaku godinu pokreću novi rat i koje nikad nisu dozvolile suđenje vlastitih vojnika, a još manje političara za masovne zločine koji prate svaki njihov novi rat. Haški sud je bio samo još jedno sredstvo discipliniranja vladajućih klasa u bivšim jugoslavenskim zemljama kako im više nikad ne bi palo na pamet da vode politiku i posebno ratove za svoj vlastiti račun. Strana intervencija u ratovima nije značila samo prekid sukoba, nego prije svega potpunu kontrolu nad politikama zaraćenih nacionalnih vladajućih klasa.
Uključivanje SAD-a i drugih zemalja u ratne sukobe definitivno je predstavljalo kraj svih snova nastajućih nacionalnih vladajućih klasa o velikodržavnim nacionalnim kapitalizmima u svim zemljama, da bi ih “velike sile” koje su intervenirale uredila prema vlastitim planovima. I doista, ratovi su okončani na takav način da su BiH i Kosovo ostale kolonije u kojima vladajuće klase ni formalno ne mogu donositi samostalne odluke bez “predstavnika međunarodne zajednice”, dok su Hrvatska i Srbija s druge strane zadržale neke oblike nominalne samostalnosti, ali su u međuvremenu, prije svega programima agresivnih privatizacija, izgubile svaku osnovu za samostalnu politiku nacionalnog kapitalizma. Iako je nacionalizam povremeno znao grmiti s pozornica, on nikada više nije imao realnu mogućnost da osvoji vlast i vrati se u devedesete o kojima je sanjao. To je prije svega posljedica činjenice da je buržoaski nacionalizam definitivno izgubio svoju klasnu osnovu. Zemlja u kojoj su predstavnici udruga poslodavaca samo direktori lokalnih podružnica njemačkih kompanija ni ne može imati realnu osnovu za nove projekte velikodržavnih nacionalnih kapitalizama. To se posljednjih godina jasno vidjelo po definitivnom nestanku s političke scene onih snaga koje bi na bilo koji način dovodile u pitanje vladajuću politiku privatizacije i pogodovanja stranom kapitalu.
Ipak, simbolički čavao u lijesu nacionalnih utopija zabio je sam Ante Gotovina, koji je posljednjih desetak godina bio najvažniji simbol tobože antirežimskog nacionalizma. On je u svom prvom obraćanju rekao sve ono što romantični nacionalisti nisu htjeli čuti: da je rat gotov i da se trebamo okrenuti budućnosti, te kako je njegova obrana uvijek bila režimski projekt zbog čega se zahvalio predsjedniku države i vlade. Time je sam Gotovina, simbol tobožnjeg nacionalizma, razbio iluziju o nacionalizmu kao posebnoj i snažnoj političkoj poziciji, iluzije koje su sami sebi gradili oni koji su se zadnjih desetljeća predstavljali kao nacionalisti, dok su istodobno mirno gledali privatizaciju i sve dublje padanje zemlje u zavisnost, a naroda u siromaštvo i istodobno nastavljali svoje ratovanje protiv Srba iako srpska država i srpska vladajuća klasa (za razliku od ranih devedesetih) nemaju nikakav utjecaj na politiku u Hrvatskoj, jer zemlje polukolonije kakva su i Hrvatska i Srbija ni ne mogu imati. Dugoočekivani mesija hrvatskog nacionalizma samo je vlastitoj neželjenoj sljedbi poručio da je njihova vjera veliki promašaj.
S druge strane, mnogi cmizdravi liberali će se zgražati nad programom dočeka generala, nad salutiranjem, zastavama NDH i Thompsonovim pjesmama tijekom tog dočeka, ali suprotno očekivanjima liberala koji su jednako zarobljeni u devedesetima kao i njihovi tobožnji suparnici iz “nacionalističkog” tabora, cijeli taj folklor inače tipičan za proslave sportskih slavlja, u potpunosti je režiran od režimskih političara i režimskih medija. U tom smislu, to nije nikakva pobjeda nacionalizma, nego konačna integracija nostalgičara devedesetih u ideologiju i režim kompradora, vladajuće buržoazije koja jedini svoj smisao vidi u služenju interesa stranog kapitala od kojeg zavisi. Šovinističko huškanje dio je politike svake nacionalne države, ali ono, suprotno liberalnim mitovima, u zavisnim zemljama nema funkciju alternativne buržoaske politike, nego funkciju parapolicijskih snaga reda u obrani imperijalizma, kao što je to Zlatna zora u Grčkoj.
Hrvatska je danas zajedno s tranzicijskim i ostalih zemljana europske periferije žrtva socijalnog dampinga i izvlačenja viška vrijednosti od strane imperijalističkih država, ona nema i ne može imati specifični projekt hrvatskog nacionalnog kapitalizma. Stoga zadatak narodnog oslobođenja mogu izvesti samo revolucionarne i antiimperijalističke snage koje će se oslanjati na zajedničku borbu radničkih klasa potlačenih zemalja. U borbi za takvo narodno oslobođenje, svi oni lažni domoljubi koji huškaju narode zavisnih zemalja jedne protiv drugih predstavljaju protivnike narodnog oslobođenja i suradnike imperijalizma i njegovih lokalnih slugu na vlasti.