U proteklih par dana digla se opravdana buka na skandalozan slučaj iz Zadra gdje je sudac sedmoricu osumnjičenih za silovanje maloljetnice pustio da se brane sa slobode. Raspon reakcija je donekle očekivan: od trolanja i autentičnog mizoginog sadizma gdje se tvrdi je djevojka sama to tražila, preko zgrožene javnosti koja organizira prosvjede do službenika sudske vlasti koji predlažu da se stane na loptu i da se sucu dopusti da djeluje stručno i u miru.
S obzirom na katastrofalnu bilancu sudskih propusta u raznim slučajevima, a pogotovo onih nasilja nad ženama, hrvatsko iskustvo poučava da nije najmudrije pouzdati se u objektivnu i kvalitetnu sudsku odluku. Unatoč tome, zamjenik predsjednika Vrhovnog suda apelira da se ne prejudicira krivnja i da se pouzdamo u sudski sustav koji će eventualne sudačke greške u prvom stupnju ispraviti na zakoniti način. To što će silovana djevojka do tog datuma, vjerojatno negdje u ne baš bliskoj budućnosti, živjeti među silovateljima, izložena podsmijehu, prijetnjama i ugrozi vlastitog tijela, naprosto nije stvar suda – oni moraju suditi u miru, neopterećeni pritiskom javnosti i njihova stručnost jamac je pravednog ishoda.
Iako iz prakse znamo kako često ta pravda izgleda (prisjetimo se zakonitih odluka u slučaju Horvatinčić ili Kutle), čak i u slučaju da se riješimo nabujalog HDZ-ovog korova u sudstvu, problem koji ostaje je nedodirljivost sudačke kaste i njezina uloga u vladanju nad narodom. Ako je igdje Marxova misao o “vladajućim idejama neke epohe koje su ideje vladajuće klase” jasno vidljiva, onda je to na primjeru sudstva. Dok ministrice u Vladi na obiteljsko nasilje sliježu ramenima uz komentar “tako vam je to”, a pravobraniteljica za ravnopravnost spolova stalno upozorava na preblagu kaznenu politiku u slučajevima nasilja nad ženama, ni premijer niti itko iz političkog vrha ili opozicije ne poduzima ništa u vezi s tim.
Ujedinjena fronta crkve, političke elite i kokošara-intelektualaca grmi protiv nametanja Istanbulske konvencije, a broj ozlijeđenih i ubijenih žena raste. Sudstvo, kao karika koja bi tu mogla imati presudni značaj, svojim lošim radom aktivno snaži takvu društvenu klimu i još ima obraza pozivati se na neutralnost i potreban mir. Od silne nepristranosti i objektivnosti sudova, koju narod kao narušava, neobično je kako se uvijek baš moćnici i oni koji uz moć pristaju uspiju izvući, a žrtvama preostaje da se same nose sa svojim ozljedama i traumama.
Stoga usuprot pozivima sudačke vrhuške, treba vršiti što snažniji pritisak na sudove, natjerati suce da osjećaju bar dio nelagode koju žene moraju svakodnevno trpjeti znajući da im sustav neće priteći u pomoć ako budu napadnute te da im okolina, osnažena prešutnim odobravanjem elita, vjerojatno iz straha ili oportunizma neće pružati potporu. Za sudove odgovorne narodu i realnoj pravednosti, a ne šupljim frazama i apstraktnim idealima.