U subotu je održana izvještajno-tematska konvencija SDP-a na kojoj je predstavljen Gospodarski program te stranke. Ova konvencija zapravo je početak predizborne kampanje u kojoj SDP, uz pomoć koalicijskih partnera želi osvojiti vlast. Predsjednici HNS-a, IDS-a i HSU-a izrazili su uvjerenje kako će dogovoriti koaliciju kao “jamstvo pobjede na izborima”. U prilog tome ide i izjava Radimira Čačića, jednog od najvažnijih vođa te koalicije, kako je ovoga trenutka koalicija bez ikakvih raspuklina i suštinskih dvojbi kojim smjerom treba ići ova zemlja. I ostali predsjednici stranaka koalicije pokazali su zajedništvo i međusobno slaganje.
Osim u gospodarskom programu, koji ćemo detaljnije analizirati, i u političkim govorima koalicijskih partnera, a posebice u govoru vođe koalicije, vidi se njihov jedini cilj – preuzimanje vlasti. Tako su večer prije konvencije izabrali koordinatore kampanje u deset izbornih jedinica kako bi do izbora ublažili svoje slabosti i, zasluženo, negativnu reputaciju nesposobnih “oporbenih” zanovijetala. Svjesni su toga da su pojedinačno slabi, nebrojeno puta kompromitirani na svim razinama vlasti (kao i “opoziciji”) umiješani u bezbrojne afere, pa sada pokušavaju svoje slabosti pretvoriti u vrline. Zato kažu da je: “politička koalicija jamstvo demokratske i nepotkupljive vlasti.” Ne misle li valjda kako smo zaboravili politiku koju su nakon trećesiječanjskih izbora gotovo pune četiri vodili gotovo isti koalicijski partneri kao i sada (gore nego itko prije ili poslije njih) na štetu radnika? Da, oni misle kako narod brzo zaboravlja, pa zato i ovoga puta okupljaju široku paletu “različitih, ali srodnih političkih opcija”. Te političke opcije su ništa drugo nego produžena ruka kapitalista. Zato i kritiziraju “neoliberalni model kapitalizma”, u kojem su nezadovoljni poslodavci i poduzetnici, uvjeravajući nas kako kapitalizam može biti dobar i kako ćemo mi jednog dana biti u krugu najnaprednijih država svijeta. Naravno, samo ako će nas voditi upravo oni. Vidimo da je, baš kao što priliči predizbornoj kampanji, i ova počela demagogijom i lažnim obećanjima kako će narodu, odnosno “biračima”, kako nas oni vole zvati, biti bolje. Jer mi za njih upravo i jesmo “biračko tijelo” kojeg oni moraju uvjeriti kako upravo oni zastupaju interese radnika, studenata, nezaposlenih i umirovljenika.
Negdje između predizbornih govora predstavljen je Gospodarski program SDP-a, koji je ništa drugo nego izmijenjeni, liberalniji, koalicijskim partnerima prihvatljiviji nastavak Vladinog protunarodnog programa. Predstavio ga je dekan Ekonomskog fakulteta u Splitu, gospodarski strateg SDP-a, Branko Grčić. Javnosti je postao poznat u zadnjih godinu dana kada je predlagao mjere izlaska iz krize poput smanjenja poreza na rad, ukidanja subvencija neefikasnim sektorima i tvrtkama, među kojima i brodogradnji, HŽ-u i Jadroliniji, štednju u zdravstvu, školstvu i socijalnoj pomoći, uvođenje poreza na imovinu i kapitalnu dobit, restrukturiranje infrastrukturne politike i druge. Već je tada pokazivao kako zastupa interese kapitalista, a da za radnike ni najmanje ne mari. Ovaj program ne donosi ništa bolje mjere za radnike od prethodnih SDP-ovih, dapače samo gore i pogubnije. No, krenimo redom.
Gospodarski program SDP-a podijeljen je u dvije cjeline. Prvi dio sastoji se od ključnih pitanja i problema gospodarstva, pitanja neefikasnosti države i nezadovoljstva stanjem u društvu. Drugi se dio sastoji od temeljnih polazišta ekonomskog modela za Hrvatsku koja se sastoje od tri stupa: gospodarskog oporavka, rasta i novog zapošljavanja, zatim efikasne države te boljeg i pravednijeg društva.
Ključna pitanja gospodarskog programa i problemi hrvatskog gospodarstva
Gospodarski program SDP-a treba odgovoriti na ključna poput toga kako pokrenuti gospodarski rast i oporavak, osigurati nova radna mjesta i zapošljavanje, pravedno rasporediti teret krize na sve društvene skupine, osigurati veća primanja radnika i umirovljenika, osigurati viši standard za građane, povećati efikasnost države, te podići standard i kvalitetu javnih usluga. Već među ovim pitanjima nalazi se jedno proturadničko: “kako pravedno rasporediti teret krize na sve društvene skupine”. Ne treba uopće tražiti odgovor na ovo pitanje. Onaj tko je krizu izazvao, treba i platiti! Krizu nisu izazvali radnici, već su krizu izazvali šefovi, ali kriza se uvijek lomi preko naših leđa udarajući na naš standard kako bi se spasili njihovi profiti. Šefovi i njihove sluge na vlasti, u ovom slučaju pretendenti na vlast, već su nekoliko puta do sada dali jasno do znanja da će krizu lomiti preko naših leđa, a već na samom početku programa pokazuju kako ne odustaju od ove ideje.
SDP navodi kako kriza ima duboke temelje u lošem vođenju hrvatske ekonomske politike i pogrešnom ekonomskom modelu. To su politika zaduživanja, prevage uvoza nad izvozom, deindustrijalizacije zemlje, visoke nezaposlenosti, rasta inozemnog duga i druge. Suočeni smo također i s rastom stope nezaposlenosti, visokim inozemnim dugom, niskom konkurentnošću gospodarstva, padom BDP-a, padom investicija i osobne potrošnje, rastom deficita i nelikvidnosti i drugim problemima.
Svaka vlast ima za cilj što manju nezaposlenost, što veći gospodarski rast ili uravnoteženu inflaciju. No ciljevi su jedno, a mjere kojima se to želi postići drugo. Kako je svaka Vlada preuzimala politiku ove prethodne, tako je to činila i ona Račanova, u kojoj je SDP igrao glavnu ulogu. Njihovi ekonomski “stručnjaci” Linić i Crkvenac preuzeli su ekonomsku politiku od prethodne HDZ-ove vlasti, baš kao što je istu ekonomsku politiku preuzela HDZ-ova vlada koja ih je naslijedila. Politika vođena zadnjih dvadeset godina stvorila je spiralu zaduženja i novih loših odluka, pa je svaka vlada radila sve veće napade na narodni standard kako bi vratila stalno rastuće dugove i kamate. To što se svaka sljedeća Vlada zaduživala više od one prethodne ne znači da je jedna bolja od druge, već samo da su obje loše. Sve stranke koje su u posljednjih dvadeset godina bile na vlasti su upropaštavale, krale i unazađivale Hrvatsku, a SDP-ova se nije ništa manje iskazala u tome.
Prema SDP-u, jedan od najvećih problema je neefikasnost države. Smatraju kako je neefikasnost javnog sektora uzrokovana stvaranjem široke “kvazi-koalicije” sa različitim društvenim skupinama i “poslovnim elitama” isključivo bazirana na populizmu, skupom klijentelizmu i potrebi vladajućih da igraju ulogu najvećeg poduzetnika – monopolista, o čijoj dobroj volji, kako kažu, ovise drugi. Također, kažu kako je država neefikasna zbog visokih poreznih opterećenja, visokih subvencija neefikasnim sektorima, loše socijalne politike koja udaljava radno aktivne od tržišta rada, lošeg upravljanja javnim poduzećima, glomazne i nedovoljno učinkovite državne administracije, lošeg odnosa radnika i umirovljenika, predugog odgađanja reformi, prespore implementacija prihvatljivih rješenja iz Vladinog programa, nestabilnih javnih financija i pokušaja zamjene jednog lošeg poreza drugim.
Država jest nesposobna zbog većine nabrojanih problema, a gotovo svi problemi već godinama utječu na smanjenje standarda građana. Ipak, rješavanje nekih od nabrojanih probleme neće ići našu ruku. Nažalost, problem visokog poreznog opterećenja u ovom slučaju se ne odnosi na porezna opterećenja narodu već kapitalistima kojima je “radna snaga preskupa”. To ujedno znači zadržavanje visokih poreza nama, a smanjenje poreza kapitalistima. Problem visokih subvencija neefikasnim sektorima ne odnosi se na subvencije za spašavanje banaka i privatnih profita već na subvencije za brodogradnju, željeznice i poljoprivredu. To su za njih neefikasni sektori. Tako ćemo ukoliko SDP dođe na vlast neupitno ostati bez brodogradilišta, a željeznice ćemo privatizirati odnosno prodati u bescjenje, vjerojatno uz klauzulu održavanja pruga. Također, pitanje je što će se dogoditi s poljoprivredom, koja u cijelom svijetu subvencionirana, i koja jedino tako može opstati. Žele implementaciju prihvatljivih vladinih rješenja. Koja su to uopće prihvatljiva rješenja iz Vladinog programa? I kome su ona prihvatljiva, nama ili našim tlačiteljima?
Nadalje, iznose podatke o ugroženosti životnog standarda i socijalne sigurnosti, niskim plaćama i mirovinama te neodrživoj raspodjeli stvorenog bogatstva. Slažemo se sa detektiranim problemima, ali ne i sa načinom rješavanja.
Novi ekonomski model za Hrvatsku
SDP zagovara novi ekonomski model za Hrvatsku koji će svakom “Hrvatskom građaninu osigurati ekonomsku i socijalnu sigurnost”. Kako kažu, taj će model promijeniti težište od puke (pre)raspodjele prema proizvodnji, od uvoza prema izvozu, od promicanja kulta nerada prema većem dostojanstvu rada i radnika, od ovisnosti o socijali prema ekonomskoj neovisnosti građana.
Licemjernost se najbolje vidi na primjeru brodogradilišta. Brodogradnja koja predstavlja industrijsku proizvodnju, a ne preraspodjelu, u ukupnom izvozu sudjeluje s 12 posto, a u BDP-u s 1,14%. Oko 9.000 radnika, koliko je zaposleno u toj industriji, sada su ekonomski neovisni, i sigurno se ne može reći da promiču “kulturu nerada” o kojoj se u SDP-ovom programu govori. Ukidanjem subvencija brodogradnji, koje oni sami predlažu, dovodi se u neizvjesnost sudbina radnika i njihovih obitelji kao i njihova ekonomska i socijalna neovisnost, povećanje nezaposlenosti, te se sigurno dovodi u pitanje smanjenje izvoza i smanjenje BDP-a. Toliko o dosljednosti.
Novi ekonomski model se sastoji od tri stupa, pa krenimo redom.
GOSPODARSKI RAST I NOVO ZAPOŠLJAVANJE
Cilj im je gospodarski oporavak i do 2013. ponovno zapošljavanje 80.000 ljudi koji su zbog krize ostali bez posla, postupno povećati stopu gospodarskog rasta na 4% do 2013. godine, te do 2015 stabilizirati na 5%, smanjiti stopu nezaposlenosti ispod 10%, odnosno povećati stopu zaposlenosti iznad 60%, stabilizirati gospodarski rast, povećati konkurentnost gospodarstva te povećati udjel industrijske proizvodnje u BDP-u i 50% industrijske proizvodne usmjeriti izvozu. Mjere koje predlažu podijeljene su u pet područja djelovanja.
Gospodarski oporavak i razvoj poduzetništva
Misle smanjiti nelikvidnost uvođenjem sustava multilateralnih kompenzacija. Čak ni neki od stranačkih kolega nisu zadovoljni tim sustavom koji je, prema riječima njihovog stranačkog kolege Ljube Jurčića, tek prijelazno rješenje čiji je učinak ograničen jer, osim prebijanja dugova, ne donose svježi novac, a kompenzacije samo mogu ojačati monopolistički položaj nekih kompanija koje prividno dobro posluju, ne plaćaju manjim efikasnijim tvrtkama i tako ih tjeraju u probleme.
Povećanje potencijala za nove investicije misle ostvariti smanjenjem poreznog opterećenja na bruto cijenu rada smanjenjem stope socijalnih doprinosa, dva postotna poena godišnje, uvođenjem poreznih olakšica za reinvestiranu dobit, poticanjem proizvodno i izvozno usmjerenih djelatnosti i smanjenjem parafiskalnih nameta. Sve ove mjere, osim poticanja proizvodno i izvozno usmjerenih djelatnosti, znače samo jedno, uštede kapitalistima na štetu države koja će u proračunu imati mnogo manje prihode, a smanjenjem parafiskalnih nameta, koje je predložila i Vlada u svom programu, a koje će i SDP provoditi, ići će se na štetu proračuna prirode i spomeničke baštine.
Jačanje mjera financijske politike radi smanjenje troška kamata misle ostvariti jačanjem fonda HBOR-a za direktno subvencioniranje izdataka za kamate, korekcijom postojećih programa HNB-a, odlučnijom provedbom strukturnih reformi s ciljem smanjenja premije rizika za RH, kreiranjem novih financijskih instrumenata (mikrokreditiranje, fondovi rizičnog kapitala, mezanin i equity financiranje). Kod ovog prvog, tradicionalnog načina zaduživanja mi ćemo plaćati poreze državi, a država će taj naš novac država iskoristiti za subvencioniranje kamata kapitalistima. Kod novih financijskih instrumenata najveći problem je nepovjerenje kapitalista prema njima, odnosno strah od prevelikih kamata, ulazak kreditora u vlasničku strukturu i zaduživanje uz prepisivanje vlasništva na kreditora koji, u slučaju neplaćanja, postaje vlasnik. Pošto je i ova vlada pokušala bezuspješno provesti ove mjere, postoji bojazan da bi SDP, ukoliko dođe na vlast, primijenio ove instrumente upravo na poduzećima u vlasništvu države.
Aktivne mjere zapošljavanja
Ukoliko dođu na vlast, planiraju djelovati na području direktnih poticaja novom zapošljavanju što, prema njihovom prijedlogu, uključuje kreiranje direktnih poticaja novom zapošljavanju oslobađanjem poduzetnika od plaćanja socijalnih doprinosa i stimulacija zapošljavanja. Da bi osigurali sigurnost nezaposlenih žele adekvatnu razinu i produljeno trajanje naknade za vrijeme nezaposlenosti za one koji su bez posla ostali zbog krize, kao i fleksibilizaciju tržišta rada uz socijalnu sigurnost. Povećanje zaposlenosti i lakši pristup tržištu rada misle ostvariti “strategijom obrazovanja za potrebe tržište rada”, smanjenjem poreznog opterećenja na bruto cijenu rada, smanjenjem sivog tržišta rada, fleksibilniji pristup tržištu rada za mlade umirovljenike i razvijanjem sustava cjeloživotnog obrazovanja i stručnog usavršavanja. Od devet predloženih mjera, većina ide u korist kapitalista kojima će država davati novčane poticaje ili smanjiti porezna opterećenja, neke su samo puste želje za koje nije objašnjeno od kuda će se za to osigurati novac, a neke, one najgore poput fleksibilizacije tržišta rada i “obrazovanja za tržište rada” omogućavanju implementaciju najgorih neoliberalnih mjera kojim se olakšava otpuštanje i zapošljavanje, a obrazovanje se svodi na robu kojom se trguje na globalnom obrazovnom tržištu.
Industrijska politika
SDP želi iskoristiti tržišni potencijal poduzeća definirajući izvozno orijentirane i uvozno supstitutivne razvojne strategije za temeljne sektore hrvatskog gospodarstva, stimuliranjem unutarsektorskih i međusektorskih povezivanja poduzeća, snažnijom kontrolom kvalitete uvoznih proizvoda, izradom operativnih programa i implementacije proaktivnih mjera potpore sektorima i industrijskim granama. Žele promicati izvoz putem programa HBOR-a, jačanjem gospodarske diplomacije i jačanjem HGK-a, HOK-a i HUP-a. Sve su ovo želje bez konkretnih prijedloga kako to točno misle ostvariti i kako misle osigurati novac.
Posebno zabrinjava restrukturiranje industrijskih grana i poduzeća sa poteškoćama (brodograditeljska, kožarska, tekstilna, obućarska, drvna i druge), a koje su na niskoj tehnološkoj razini s niskom dodatnom vrijednosti, kao i prodaja manjinskih udjela u tvrtkama koje “nemaju strateški značaj za državu”. To znači odbacivanje tih firmi po principu “snalazite se kako znate”.
Tehnološki razvoj i jačanje konkurentnosti
Kako bi ostvarili tehnološki razvoj nastavljaju sa željama poput razvoja suvremene industrije, povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj s ciljem da se dostigne udjel od 3% u BDP-u, poticati ulaganje privatnog sektora u istraživanje, razvoj i inovacije ciljanim poreznim olakšicama i osigurati sredstva za veće potpore poduzetnicima u svrhu istraživanja, dizajna, promocije itd. Jačanjem institucionalne i financijske infrastrukture misle osigurati dodatna sredstva u proračunu za istraživanje, financiranje inovativnih programa i drugo. Tako ponovno imamo slučaj da će se davati porezne olakšice i subvencije kapitalistima iz proračuna, na našu štetu. Naravno, niti za jednu od ovih mjera također se ne kaže od kuda se misli osigurati novac.
Uklanjanje barijera za nove investicije
SDP planira ukloniti administrativne barijere borbom protiv korupcije, ubrzavanjem izdavanja dozvola za pokretanje novih investicija, ubrzanjem procesa i otvaranja novih poduzeća i sređivanjem vlasničkih odnosa. Kako bi ojačali institucionalnu infrastrukturu mijenjati će zakone, “jačati pravnu sigurnost”, spriječiti osnivanja novih poduzeća u slučaju vlasnika koji nisu podmirili stare dugove, zaštititi tržišno natjecanje i razvijati gospodarsku diplomaciju. Neke od ovih mjera, poput one o nemogućnosti osnivanja poduzeća ukoliko vlasnik nije podmirio stare dugove, su hvalevrijedne, neke su ponovno puste želje, a neke će ići ponovno na našu štetu, ali i štetu države. Npr. prilikom izgradnje kuće, najlakše je osnovati građevinsko poduzeće kako bi se bez poreza nabavio građevinski materijal i time se značajno uštedjelo. Istovremeno time se oštećuje država, a olakšanim osnivanjem, neće biti potrebo više puta razmisliti da li će se netko upuštati u jednostavan proces špekulativne, ali zakonski dopuštene, ovime olakšane, uštede.
EFIKASNA DRŽAVA
Cilj efikasne države je smanjiti udjel javne potrošnje i ukupnog poreznog opterećenja u BDP-u, izvršiti punu konsolidaciju javnih financija, reformirati sustav javne uprave, provesti strukturne reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, restrukturirati javnu potrošnju i izvršiti korekcije u poreznom sustavu. Kako bi to ostvarili ponovno su dali mašti na volju.
Fiskalna konsolidacija
Posebni ciljevi fiskalne konsolidacije su smanjiti deficit konsolidirane države do 2013. godine ispod 3%, udio proračunskih rashoda smanjiti najmanje 3% do 2013. godine, zadržati udio javnog duga u BDP-u ispod 60%.
U kratkom roku uštede misle postići smanjenjem državnih rashoda (kojih?), zadržavanjem razine mirovina, racionaliziranjem materijalnih rashoda (kojih?), racionalizacijom subvencija i preispitivanjem izdataka. U dugom roku planiraju reorganizirati i povećati efikasnost javne uprave, implementirati novi sustav poticaja poljoprivredi iz nacionalnih i EU izvora, potpuno implementirati OIB, stabilizirati dugoročnu održivost mirovinskog sustava, nastaviti reforme u sektoru zdravstva te povećati efikasnost pružanja zdravstvenih ustanova. I u kratkom i u dugom roku njihove uštede idu na štetu seljaka, radnika, ali i svih drugih građana.
Prihodovnu stranu proračuna misle povećati provedbom predloženih gospodarskih mjera (!), izmjenama u poreznom sustavu (baš dapače, izmjenom poreznog sustava znatno će oslabiti proračun olakšicama kapitalistima), restrukturiranjem javne potrošnje, povećanje efikasnosti naplate poreza, unapređenje upravljanja državnom imovinom i prodajom udjela države u svim poduzećima u kojima je udio manji od 25%. Neke od ovih mjera naprosto nigdje nisu objašnjene i izgleda kako se samo po sebi očekuje da će se povećati proračun ako se primjene njihove mjere. Ništa od toga nije potkrijepljeno brojčanim podacima. Jedina mjera koja zaista povećava proračun, nastavak je dobro poznate politike “prodaje obiteljskog srebra” odnosno prodaja firmi sa ciljem trenutnog priljeva novca sa dugoročno negativnim posljedicama. Zašto država ne bi bila dobar gospodar ili suvlasnik firmama, ako te iste firme nakon prodaje posluju dobro? Upravo zato jer su i sami svjesni svoje nesposobnosti. Misle, i nama se prave, kako su sposobni voditi državu, a nisu sposobni upravljati tvrtkama za koje kažu “kako nisu od strateškog značaja” već ih se brzopotezno rješavaju.
Ostale mjere koje predlažu uključuju donošenje zakona o fiskalnoj odgovornosti, unapređenje sustava upravljanja javnim dugom, jačanje sustava javne nabave, borba protiv korupcije i korištenje sredstava iz EU fondova.
Pravedniji, efikasniji i stimulativniji porezni sustav
Posebni ciljevi izmjena u poreznom sustavu su: a) osigurati za poduzetništvo stimulativniji porezni sustav koji penalizira pasivnost i imobilizaciju poreznih faktora, koji nagrađuje aktivnost i koji porezni teret primiče od proizvodnih inputa k proizvodnim outputima te b) osigurati uravnotežen i pravedan porezni sustav koji približno jednako tretira dohotke i dobitke od rada i kapitala te destimulira špekulativne poslove, koji uvažava stvarnu ekonomsku snagu obveznika i koji je harmoniziran s poreznim sustavima iz zemalja koje nas okružuju. Oni dakle predlažu “pravedan porez” za narod, porez koji je socijalno osjetljiv, a ne predlažu konkretno koliko bi oni iznosili, dok su se nadugo i naširoko raspisali o porezima i poreznim olakšicama za kapitaliste.
Mjere za veću pravednost oporezivanja (izgleda kako oni misle da je sadašnji porezni sustav pravedan) su: oporezivanja poreza od dividendi i udjela u dobiti, oporezivanje kapitalnih dobitaka ostvarenih prodajom ili promjenom statusa zemljišta, uvesti porez na ekstra imovinu i harmonizirati porezni sustav s EU. Naravno, stope prema kojima bi se oporezivalo, nisu navedene.
Restrukturiranje javne potrošnje prema produktivnim namjenama
Četiri mjere koje obuhvaćaju restrukturiranje su usmjerivanje javne potrošnje prema produktivnijim namjenama, restrukturiranje javne potrošnje prema prioritetnim infrastrukturnim projektima, veće oslanjanje na modele javno-privatnog partnerstva te otvaranje većeg prostora za privatne investicije kao i sufinanciranje programa i projekata iz sredstava EU fondova.
Upravljanje državnom imovinom
Oni smatraju kako mogu učinkovito upravljati svim oblicima državne imovine po načelu “dobrog gospodara” pa bi restrukturirali javna poduzeća da budu efikasnija, optimizirali bi vlasnički portfelj države (odnosno prodavali njenu imovinu) i aktivirali nekretnine u državnom vlasništvu. Smatraju kako treba institucionalno ojačati sustav upravljanja i unaprijediti upravljanje javnim poduzećima kao i obnoviti, zaštititi i aktivirati imovinu u gospodarske svrhe.
Reforma javne uprave
Posebni ciljevi ove reforme bi bili veća efikasnost, racionalizacija, reinženjering, informatizacija, prilagodba, formiranje središnje službe za kadrove, prilagodba i permanentno obrazovanje. Ako ovo prevedemo sa jezika menađera tada vidimo da sva fina zapakiravanja u celofan znače samo jedno, više puta najavljivano, otpuštanje radnika.
BOLJE I PRAVEDNIJE DRUŠTVO
Cilj boljeg i pravednijeg društva u njihovom gospodarskom programu, je zaštita prava radnika, sigurna i dostojanstvena starost za sve, sveobuhvatno i svima dostupno zdravstvo, jednake mogućnosti i pristup obrazovanju, smanjenje regionalne razlike, uravnoteženje kvalitete i standarda javnih usluga, provođenje fiskalne decentralizacije, doseći minimalno dvadesetpostotni udjel lokalne i regionalne samouprave u ukupnim prihodima javnog sektora i redefiniranje nadležnosti različitih razina lokalne i regionalne samouprave. SDP ponovno sam sebi uskače u usta. Traže jednake mogućnosti pristupa obrazovanja, a ne zalažu se za besplatno obrazovanje na svim razinama, čak se dapače zalažu za strategiju obrazovanja za potrebe tržište rada. Traže svima dostupno zdravstvo, a zalažu se za još veće uštede u zdravstvu. No, vidjeti ćemo koje su mjere predložili kako bi to ostvarili. Ili nećemo?
Jedine predložene mjere za bolje i pravednije društvo zapravo su ciljevi i želje vezane za regionalnu politiku. Tako su predložene institucionalne mjere, prioriteti regionalne politike, mjere za regionalnu konkurentnost, fiskalna decentralizacija, mjere za razvoj područja s poteškoćama i uravnoteženje standarda javnih usluga.
Iz ovoga je jasno vidljivo kako su ciljevi boljeg i pravednijeg društva samo puste želje, najobičnija predizborna obećanja koja nisu potkrijepljena idejama i mjerama kojima bi se ostvarila. Uostalom, u cijelom programu mjere su gotovo uvijek samo želje, maštanja, a ponegdje i fantazije.
SDP-ov gospodarski program gotovo uopće nije potkrijepljen brojkama koje bi barem približno pokazale koliko se gdje misli uštedjeti, koliko se misli prihodovati, a koliko rashodovati. Sve ostaje na izrazima “smanjiti/povećati”, što ostavlja dojam o neozbiljnosti. Ono što je itekako ozbiljno su mjere koje predlažu, ukidanje subvencija brodogradnji i HŽ-u, prodaja državnih udjela u firmama, štednje u zdravstvu i školstvu i mnoge druge, u tekstu nabrojane. S druge strane, program je prepun ušteda u korist kapitalista kojima se smanjuju porezi, dodjeljuju subvencije… Sve te mjere idu na štetu naroda, a u korist kapitalista.
To sve naravno ne znači da je HDZ-ova vlast bolja. Ne, i jedni i drugi, i sadašnja “opozicija” i sadašnja “vlast” sluge su buržoazije i rade samo u njenu korist. Njihovo periodično smjenjivanje na vlasti ništa ne mijenja niti za kapitaliste, u čiju korist rade, a niti za narod protiv koga rade. Zamijeniti kriminalne strukture koje se periodično rotiraju na vlasti mogu samo paralelne autonomne radničke i narodne strukture koje će stvoriti ekonomiju usmjerenu zadovoljenju potreba naroda, a ne punjenju džepova kapitalista.