Istanbulska policija je 28.-31. svibnja brutalno rastjerala grupu ekoloških aktivista koji su prosvjedovali protiv izgradnje šoping centra na mjestu parka na trgu Taksim. Korištenje suzavca i palica protiv prosvjednika u zemlji u kojoj još vrijede mnogi zakoni doneseni za vrijeme vojne hunte više je pravilo nego iznimka. Ipak, baš je represija u Gezi parku izazvala masovnu mobilizaciju koja se u nekoliko sati pretvorila u golemi pokret koji je na ulice ne samo Istanbula, nego i brojnih drugih gradova izveo desetke tisuća ljudi. Golema pažnja koja je poklonjena prosvjedima u međunarodnim medijima služila je kao dodatni poticaj razvoju prosvjeda.
Za razliku od mnogih drugih gradova koji su zadnjih kriznih godina doživjeli velike prosvjede, ovakve masovne mobilizacije i krvavi sukobi s policijom vrlo su česti u Istanbulu kao i drugim turskim i kurdskim gradovima. Prije samo mjesec dana, isti trg Taksim bio je poprište krvave bitke između brojnih grupa turske/kurdske ljevice i sindikata s jedne, te “snaga reda” s druge strane. Nakon što je kasnih sedamdesetih (kojih se mnogi sjećaju kao perioda najveće snage revolucionarnog pokreta u toj zemlji) Taksim bio poprište najvećih mobilizacija ljevice i najkrvavijih sukoba s policijom (1977. pola milijuna prosvjednika i četrdesetak mrtvih), vojna hunta instalirana 1980. zabranila je okupljanja na tom trgu. Nakon toga, svaki prvi maj je žestoka borba ljevice i sindikata za oslobađanje Taksima. Dakle, iako scene žestokih sukoba i masovnih prosvjeda ni u Istanbulu, a još manje u gradovima kurdskog istoka nisu neka novost, ipak su ovi prosvjedi specifični u tome što na njima ne sudjeluju samo ljevica, već su uspjeli privući golem broj ljudi koji inače nikada ne idu na prosvjede. Prema nekim procjenama, do sad je čak tri milijuna ljudi sudjelovalo u prosvjedima diljem zemlje. Upravo je to omogućilo da samo dan nakon policijskog napada na Gezi park, prosvjednici oslobode cijeli Taksim, a borbu prenesu u okolne ulice i kvartove. Ovi prosvjedi su, za razliku od prvomajskih ili kurdskih na istoku koji su znali biti i puno krvaviji, izazvali veliki interes ne samo u Turskoj, nego i u ostatku svijeta, gdje su se mnogi poznati i slavni pridružili milijunima pratitelja i podržavatelja preko društvenih mreža.
Kao i u mnogim drugim prosvjedima zadnjih godina, društvene mreže su odigrale ulogu važnu ulogu “demokratizacije” medija pri čemu svaki sudionik postaje izvjestitelj sa mjesta događaja, a vijesti se prate u stvarnom vremenu u cijelom svijetu. Doduše, malo tko je posljednjih godina primijetio kako ova “demokratizacija” ima svoja jasna ograničenja. Institucije i vlade koje proglasima komuniciraju s medijima više nisu jedini vidljivi akteri, ali sada najvidljiviji postaju mladi ljudi, uglavnom studenti, iz boljestojećih obitelji, s redovitih pristupom internetu i odličnim poznavanjem engleskog. Oni za svoje prosvjedovanje koriste međunarodno prepoznatljive simbole i nazive kao što su “#Occupy” i sl. koji često više komuniciraju s njihovih kolegama u drugim zemljama nego sa stanovnicima siromašnijih kvartova istog grada. Tako su kao važni motivi ovih prosvjeda isplivali problemi kao što su zabrana prodaje alkohola u određeno doba dana ili cenzura nekih popularnih internet stranica. To je mnoge komentatore potaknulo da kažu kako je riječ samo o prosvjedima bogatije urbane i liberalne elite. Ipak, ključno pitanje prosvjeda ostaje pitanje represije koja je i potakla masovni izlazak na ulice. U zemlji s velikom kontrolom vojske nad svakodnevnim životom i jednim od najgorih stanja ljudskih prava u svijetu, represija uvijek najgore pogađa najsiromašnije i najpotlačenije. Pretpostavke o elitnom karakteru ovih prosvjeda ubrzo su demantirali sindikati koji su organizirali generalni štrajk, brojne grupe ljevice koje su sudjelovale u organizaciji prosvjeda, učenici koji su masovno bojkotirali nastavu, kao i kurdski pokret koji mu je dao aktivnu podršku.
Istanbul nije park, ni trg Taksim, on je nepregledno more slamova za koje nitko točno ne zna koliko ljudi živi u njima, a u kojima se također odvija ustanak. U poznatom radničkom kvartu Gazi, u kojem je 1995. izbio pobuna u kojoj je kvart tjedan dana bio pod opsadom policije i u kojoj su snage reda ubile 23 stanovnika, i tijekom ovih prosvjeda organizirani su napadi na policijske postaje i prostorije vladajuće stranke. Ovih dana, deseci tisuća ljudi sudjeluju u tamošnjim akcijama. U drugom istanbulskom radničkom kvartu nazvanom Prvi maj, nakon jednog od prosvjeda, ubijen je dvadesetogodišnji Mehmet Ayvalıtaş, član Platforme socijalističke solidarnosti (SODAP). Nakon tog ubojstva, pet tisuća ljudi sudjelovalo je u blokadi lokalne policije, a s ulica su uklonili nadzorne kamere i sve “simbole države”. Pobuna traje i u drugim kvartovima i drugim gradovima pod sloganom “Taksim je posvuda, posvuda je pobuna”.
A ta pobuna ili narodni ustanak naveo je mnoge da govore o “turskom proljeću” u analogiji s događajima u Tunisu i Egiptu. Ova usporedba zanimljiva je s više strana: naime, nakon pobuna u arapskim zemljama, na vlast su došli “umjereni islamisti”, tj. stranke koje su modelirane prema konzervativnoj, ali prozapadnoj i tržišno orijentiranoj vladajućoj stranci u Turskoj. Pobjeda tih snaga došla je uz nemalu pomoć upravo Turske koja je već na počecima prosvjeda slala emisare (i torbe novca) kako bi pomogla izgradnji “umjerenog islamizma”. Autori termina “arapsko proljeće” osmislili su ga u skladu s hladnoratovskim konceptima gdje on podrazumijeva “liberalizaciju” sistema, težnju uvođenju parlamentarizma, tržišne ekonomije i “odgovorne”, prozapadne vanjske politike koja vodi do stabilnosti i prosperiteta. To što je pobuna sada izbila upravo u zemlji koja je služila kao primjer stabilnosti jasno demantira koncept “arapskog proljeća” kao “kraja povijesti” bliskoistočnih zemalja. Potencijalni raspad mita o “turskom modelu” može imati dugoročne posljedice po politički razvoj zemalja koje su nedavno prošle svoja “proljeća”. S druge strane ovi prosvjedi nisu nikakvo jamstvo raspada režima u Turskoj. Bez obzira na neusporedivo snažniju organiziranu ljevicu u odnosu na spomenute arapske zemlje, očito je kako je ovaj pokret prilično šarolik. Čak i ako se pokaže dovoljno jakim da ugrozi režim, sistem već priprema svog asa iz rukava – kemalističku opoziciju koju se na zapadu često naziva “sekularnom”, što bi trebalo implicirati njezinu progresivniju prirodu. Kada bi kemalisti iz prosvjeda protiv represije izašli kao vodeća snaga, to bi bila zanimljiva povijesna ironija. Naime, upravo je kemalizam ideologija koja stoji iza današnje arhitekture represivne države nakon vojnog udara 1980., a današnja vladajuća “islamistička” stranka početnu popularnost je stekla upravo prezentirajući se kao demokratičnija i manje represivna opcija u odnosu na militaristički kemalizam kojeg turska/kurdska ljevica otvoreno naziva fašizmom.
Nažalost, prosvjedno oduševljenje “šarolikošću pokreta” koja zapravo znači oklijevanje pokreta da odredi svoju političke ciljeve i strategiju, ide na ruku upravo onim snagama koje su već etablirane kao unutarsistemska opozicija, a to je ovdje kemalizam koji čeka svoju priliku da smijeni vlast samo kako se suštinski ne bi promijenilo ništa, upravo po modelu “proljeća”. Eventualno pozitivno razrješenje situacije (dakle revolucionarno razrješenje) ovisi u velikoj mjeri od sposobnosti organizirane ljevice da predstavi program socijalističke alternative i da na temelju njega uspije mobilizirati pokret. U protivnom, njoj samoj prijeti opasnost da po treći put promaši povijesnu šansu, nakon dva uzleta (kasnih šezdesetih i kasnih sedamdesetih) koji su prekinuti vojnim udarima i masakrom ljevice. Iako slabija nego prije, turska/kurdska ljevica spada među najbolje organizirane revolucionarne pokrete u Europi, ali ne treba sumnjati kako je te činjenice i protivnička strana vrlo svjesna.
Svoje nade i solidarnost usmjeravamo svojim drugovima i suborcima, kao i narodima Turske i Sjevernog Kurdistana prihvaćajući njihove slogane “rame uz rame protiv fašizma” i “Taksim je posvuda, posvuda je pobuna” , ali i shvaćajući da je najbolji dokaz našeg internacionalizma – borba za revoluciju ovdje.