Trenutni bosanskohercegovački prosvjedi dio su širokog prosvjednog vala koji je u posljednjih pet godina zahvatio veliku većinu zemalja na europskoj periferiji. Od Irske i Grčke gdje su počeli, preko Bugarske u kojoj takvi prosvjedi izbijaju svakih nekoliko mjeseci, Slovačke, Hrvatske i Portugala (2011.), Rumunjske (2012.), Slovenije (2013.) do Bosne i Hercegovine prošle godine da nabrojimo samo neke, svi ovi prosvjedi samo su najvidljiviji pokazatelj onog što svatko na periferiji Europe pod režimom “mjera štednje” već jako dobro zna: gotovo nitko u ovim zemljama ne vjeruje u politike vladajućih ili opozicijskih stranaka, kao ni u politički sustav općenito. Iako daleko od toga da smo ranije živjeli puno bolje, posljednja kriza donijela nam je samo agresivnije napade na životni standard i radnička prava, a sve u korist spašavanja profita kapitala i pod prisilom zemalja iz kojih taj kapital dolazi.
Trenutni prosvjedi u BiH nisu posebni samo po tome što su uspjeli okupiti zadivljujuć broj ljudi, nego i po tome što su se samoorganizirani prosvjednici uspjeli obraniti od napada snaga represije i privremeno osvojiti nekoliko lokalnih i državnih institucija. Ovaj uspjeh prosvjednika toliko je zabolio zaštitnike sistema da je pokrenuta cijela tirada osuda “nasilja” od strane tzv. intelektualaca i medija, dok su političari pokrenuli i potpuno otvorenu kampanju laži u kojoj su između ostalog tvrdili da su prosvjednici imali velike količine droge (što je kasnije demantirano) i kako su prosvjednici zapravo htjeli zapaliti dokaze o kriminalu u privatizaciji, koje su lokalni dužnosnici do sad brižljivo čuvali u dubini svojih institucija. Ne plaču ti političari za inventarom javnih zgrada. Da im je do zaštite javne imovine, ne bi svoje mandate provodili privatizirajući i pljačkajući tu imovinu. Oni plaču zato što im uspjeh prosvjednika nije dao da i ove prosvjede ignoriraju kao što su to prije radili. Niti su oni koji pozivaju da “rješavanje problema kroz demokratske institucije” demokrati. Oni jako dobro znaju da su upravo te institucije ključ za gušenje demokracije, koje im i omogućava da ostanu na vlasti i provode svoje politike koje ne podržava nitko. U tom smislu, obrana od agresije čuvara sistema i oslobađanje zgrada institucija je jedini mogući oblik prosvjeda u kojem sistem preživljava od toga da ignorira svaki protest. U ovom slučaju, nasilje je samo pokušaj demokratskog odgovora na institucionalizirano antidemokratsko nasilje sistema.
U svemu ovome ne treba zanemariti ulogu “međunarodne zajednice”. Uz sve općinske, kantonalne, entitetske i državne vlade, parlamente i predsjednike, jedina institucija koja doista ima zadnju riječ u BiH je Ured visokog predstavnika (OHR), kojeg postavlja Europska Unija. Sa svoje “visoke” pozicije kojoj bi više odgovaralo starije ime “kolonijalni guverner”, trenutni “predstavnik”, Austrijanac Valentin Inzko, otvoreno je najavio kako će EU vojno intervenirati protiv prosvjednika i “uvesti red” ako se prosvjedi nastave. Europska Komisija je pak pozvala na hitno zaustavljanje “nereda” koje izazivaju prosvjednici. Istovremeno, ista komisija podržava nasilje prosvjednika u Ukrajini. Iz perspektive EU, nije stvar u demokraciji, nasilju ili korupciji, nego u zadržavanju na vlasti onih koji su poslušni. Također, kao po naredbi, u neradnu nedjelju hrvatski premijer je došao u posjet Mostaru i “hrvatskim” političarima dok su “srpski” političari iz BiH išli na sastanak u Beograd s potpredsjednikom vlade Aleksandarom Vučićem. Istovremeno s njihovim posjetom, hrvatski mediji su počeli agresivnu kampanju u kojoj tvrde kako su prosvjedi usmjereni protiv Hrvata u BiH, a srpski kako su prosvjedi usmjereni protiv Srba. Bez obzira s koje strane granice, svi mediji i političari pozivaju na jedno: samo čvršća kontrola od strane Europske Unije može osigurati stabilnost institucija koje kontroliraju korumpirani političari postavljeni na temelju nacionalnosti. Ponašanju Europske Unije po pitanju bosanskohercegovačkih prosvjeda je dokazalo jednom zauvijek: ovaj sustav zajedno sa svojim zaštitnicima, domaćim i stranim, nije prepreka nacionalizmu. On živi od politike malih podjela kako bi održavao status quo, a nacionalizam mu je još jedina dostupna brana protiv bijesa naroda.
Unatoč svim uspjesima, bosanskohercegovački prosvjedi dokazuju još nešto: bez obzira na to što znamo da nam sistem radi o glavi, još uvijek ne znamo kako ga se riješiti. Poplava raznih samozvanih lidera bez pokrića, baš kao i u nekim ranijim slučajevima, pokazuju da čak i kad pokažemo veliku snagu, ne možemo osigurati potrebne promjene. U borbi za demokraciju i socijalizam umjesto korupcije i diktature kapitala, te samostalnost i savezništvo naroda Balkana umjesto vladavine stranog kapitala, trenutni prosvjedi nude veliku šansu i iskustvo da se neke od ovih problema pokušamo riješiti.
U svakom slučaju, još su duge bitke pred nama. Borbeni pozdrav barikadama u BiH!