KAKO UKRASTI AUTOCESTE
Trend rasprodaje javne imovine se nastavlja. Nakon neuspješne privatizacije većine profitabilnih poduzeća, akcija se sada proteže i na sve ostalo. O “monetizaciji” autocesta se priča već godinama i za sada je jedino javni pritisak spriječio njihovu prodaju. Još je krajem listopada 2013. javno raspisan međunarodni natječaj za odabir koncesionara hrvatskih autocesta na rok od 40 do 50 godina. Zatim se 2015. očekivala finalizacija posla, no pritisak javnosti i izborna godina poremetile su planove. Kako se vladajuća garnitura nedavno promijenila, ovo pitanje još nije došlo na “dnevni red” nove Vlade, no nema sumnje da će se pokušaji privatizacije nastaviti dalje. SDP-ova vlada nije krila da prodajom želi zakrpati proračunske rupe. Tadašnji ministar Hajdaš-Dončić planirao je od budućeg koncesionara uprihoditi oko 3 milijarde eura, čime bi se pokrile jedva dvije godine godišnjeg državnog deficita. Postavlja se prvo pitanje: Čime će se krpati budžet kada se potroše novci od autocesta? Jedna od većih stavki u proračunu je upravo vraćanje kredita za gradnju autocesta. Osim što je suludo davati ceste u koncesiju nakon što smo ih kompletno izgradili, zbog toga se zadužili i platili već ogromne cifre za glavnicu i kamate, jasno je i da novac koji će koncesionar platiti neće biti dovoljan za podmirivanje kompletnog kredita. Postavlja se i drugo pitanje: Zašto se ceste nisu dale u koncesiju prije nego što su kompletno izgrađene? Ovako budući vlasnik neće imati nikakve daljnje troškove. Jedini cilj će mu biti što brže vratiti uloženi novac. Osim što će država tako izgubiti mogućnost utvrđivanja iznosa cestarina, vjerojatno će morati koncesionaru odobriti garanciju određene razine prometa. Ako neće biti dovoljno prometa država će morati nadoknaditi propuštenu dobit koncesionaru! Dakle, nakon što smo uložili oko 4,5 milijardi eura u izgradnju autocesta, tik nakon što smo ih izgradili, dat ćemo ih u koncesiju za 3 milijarde te još plaćati penale koncesionaru ako promet neće biti u skladu s očekivanjima. S obzirom da koncesionar sam određuje visinu cestarina, za pretpostavit je da će i ovako preskupe usluge biti još skuplje, a promet automatski manji. Najava uvođenja vinjeta prvi je korak osiguravanju uvjeta za prodaju autocesta. Predviđa se da radnici uz vinjete neće biti potrebni u istom broju pa se mogu očekivati otkazi za oko 1000 zaposlenih na naplatnim kućicama. I to sve radi krpanja proračunske rupe za jednu ili maksimalno dvije godine. Inače, Hrvatska već ima iskustva s koncesioniranjem autocesta. Konkretno, radi se o javno-privatnom partnerstvu u slučajevima Bina Istra, s kojom je ugovor o zakupu sklopljen prije 20 godina, a strani partner još uvijek nije napravio spoj s ostalom mrežom autocesta. Nešto slično se događa i na relaciji Zagreb-Macelj, koja je u privatnim rukama već deset godina, a još uvijek ima tri kilometra neizgrađenog dijela. Uza sve, to su i najskuplje cestovne dionice koje plaćamo. Rješenje tekućih problema nije privatizacija svega što se može prodati. To predstavlja potpunu neizvjesnost za tisuće radnika koji bi privatizacijom mogli izgubiti radna mjesta, ali isto tako je lako dokazati kako ćemo privatizacijom dobiti lošiju uslugu za skuplju cijenu. Autoceste moraju ostati u javnom vlasništvu jer profit ne smije biti jedina namjena autocesta. Javna imovina mora služiti na dobrobit svih građana, uključujući i autoceste.
★
PROTIV LIBERALNE “LJEVICE”
Izbori za predsjednika SDP-a još su jedna tragedija hrvatske “ljevice”. Ta buržujska stranka koja nema nikakve veze s ljevicom ipak se voli tako nazivati, a najglasnije dok je u opoziciji. Izbori koji se vode između Komadine i Milanovića svode se uglavnom na dokazivanje tko je “ljeviji”. Međutim, tu se radi o elementarnom neshvaćanju što je to ljevica, pa se sve svodi na puke parole koje često baš ništa ne znače. Iako se obojica vole nazivati “socijaldemokratima” nisu u stanju u dvije rečenice objasniti što to uopće po njima znači. Situacija u kojoj je “normalno” nazivati se socijaldemokratom i istovremeno biti stranka koja zastupa interese financijskog kapitala posljedica je duge povijesne propasti socijaldemokracije. Odustajanjem od revolucije prije oko 150 godina, pa zatim od socijalizma i na kraju od samih radnika dobili smo paradoksalnu situaciju da se danas najgorljiviji zagovaratelji liberalizma nazivaju ljevičarima. Više od šupljih fraza o obojici bolje govori politika SDP-a koju su provodili. U četiri godine SDP-ove vladavine donijeto je niz antiradničkih mjera na korist poslodavaca, a što je najbolje vidljivo u novom Zakonu o radu. Zatim, SDP je nastavio s politikom privatizacije. Ostat će zapamćeni i kao prodavači hrvatske brodogradnje, Croatia osiguranja i niza drugih tvrtki… Nastavilo se i s uništavanjem poljoprivrede i ribarstva zbog interesa krupnog kapitala i uvozničkog lobija. Minimum socijalne osjetljivosti nije pokazan ni nakon što je pitanje deložacija došlo u fokus javnosti, ali ni nakon brojnih apela za smanjenjem cijene grijanja kao i protiv ugradnje razdjelnika. Zanimljivo je da baš u Rijeci, koju Komadina vidi kao svoju “bazu”, ljudi plaćaju najveću cijenu grijanja. Zaključno, SDP-ova ekonomska politika ne razlikuje se od one HDZ-ove, a direktne posljedice toga su bile povećanje javnog duga, smanjivanje radničkih i socijalnih prava, iseljavanje i smanjivanje broja stanovnika itd. Iako se mi nemamo namjeru baviti unutarnjim pitanjima klasnog neprijatelja, imamo namjeru razbiti svaku iluziju o tome da može doći do promjene politike SDP-a nekakvim izborima. Cijela kampanja koja se uglavnom vodi oko kadrovskih pitanja i dokazivanja prigodničarskim “antifašizmom” pokazatelj je toga. Umjesto da očekujemo neke promjene od postojećih struktura i nijemo pratimo što se u njima događa, pozivamo sve da nam se pridruže u izgradnji organizacije koja će dosljedno zastupati radničke interese i potvrđivati se u svakodnevnoj klasnoj borbi.
★
ČIJE SU NAŠE PENZIJE
Kad su se krajem prošle godine vodili pregovori o novoj vladi, svi su nas odjednom uvjeravali da su spremni na opširne reforme, koje su nam svima trebale život promijeniti na bolje. Svašta se tada govorilo: imamo previše županija, previše zastupnika, zakon o izborima ne valja, treba ukinuti privilegije nedodirljivih itd… I tada je bilo jasno da većina tih priča nema nikakvo pokriće i da se ono što je olako obećano nikada neće ispuniti, pogotovo smanjenje privilegija političara, što su nam zadnjih tjedana i izravno potvrdili. Ali od svih uglavnom “kozmetičkih” promjena koje su nam obećavali posebno iskače jedna: ukidanje drugog mirovinskog stupa. Most je to obećanje dao s dobrim razlogom, ali ni jedna njihova “mjera” nije doživjela toliko protivljenja kao ova i od ni jedne nisu tako brzo odustali. Cijeli medijski arsenal stao je u obranu “drugog stupa” nazivajući sve one koji ga kritiziraju “opasnim ljudima” i lopovima uz tvrdnje da je drugi stup – imovina građana. Zbog toga bi trebalo malo podsjetiti na to što je i čemu služi “drugi stup”. Kao što se ljudi dobro sjećaju, mirovine su nekad funkcionirale jednostavno: radnici su državi davali dio plaće, a država je onda isplaćivala mirovine, odnosno osiguravala da njezini građani ne crknu od gladi kad postanu prestari da rade. Onda su se financijski “genijalci” dosjetili drugog modela, po kojem bi radnici dio plaće, osim državi, davali i privatnim bankama u tzv. drugi stup, tj. privatne mirovinske fondove. Ideja je navodno bila da će banke ta sredstva ulagati u proizvodnju i tako pomagati gospodarstvo, ali i povećavati buduće mirovine. Problem je samo u tome što banke nisu budale i što njih ne interesira nikakav napredak gospodarstva već samo povećanje vlastitog profita. Umjesto u proizvodnju, banke su sredstva koja su dobile od radnika ulagale skoro potpuno u državne obveznice, drugim riječima posuđivale su ih državi. Znači, ukratko, država je novac od radnika prvo poklonila stranim bankama, a onda je taj isti poklonjeni novac posudila od banaka – naravno uz velike kamate. Sada ti profiteri državnog duga imaju obraza tvrditi da su javni novci na kojima strane banke ostvaruju velike profite “imovina građana”. Ne čudi onda što se od ove “reforme” brzo odustalo: unatoč svim obećanjima, ne postoji niti jedna stranka koja bi se usprotivila interesima stranog financijskog kapitala čak ni kad je očito da je on izravno protivan interesima velike većine stanovnika ove zemlje.
★
TKO ŠUTI TAJ I SUDJELUJE
Svi smo se već naslušali i naših i stranih političara kako vole osuđivati genocid i ratne zločine – posebno one iz prošlosti. Tako je strašno ono što se dogodilo u Srebrenici, Auschwitz, Burundiju i gdje sve ne. To su stvarno i bili strašni zločini, ali za političare drugačije stvari stoje kada se genocid upravo događa, pogotovo ako ga provodi naš “saveznik”. A jedino se genocidom može nazvati ono što turska država upravo radi nad vlastitim državljanima Kurdima, pogotovo u gradu Cizreu i kvartu Sur u Amedu, neslužbenom glavnom gradu Kurdistana. I to nije prvi puta: Turska Republika ima dugu povijest masakara nad vlastitim manjinama, ali sada se to događa pod budnim i nezainteresiranim okom međunarodne javnosti. Prije dvije godine činilo se da će “kurdsko pitanje” biti brzo riješeno: sve strane pristale su na mirovni proces, a država je naizgled polako pristajala na duboku demokratizaciju koja bi između ostalog omogućila uspostavu demokratske autonomije u Kurdistanu. Ali velikoturske težnje bile su prejake u turskoj vlasti koja je naglo prekinula proces i započela masakr nad svima koji se nisu pokoravali njezinoj šovinističkoj i “islamističkoj” agendi. Od tada deseci tisuća vojnika, naoružanih najnovijim američkim i europskim oružjem, uz potporu topništva, tenkova, aviona i helikoptera, vode pravu vojnu operaciju nad vlastitim civilima. Gradovi pod opsadom tjednima su potpuno izolirani od svijeta, a nakon završetka akcije ostaje samo pustoš i brojni leševi onih koji se nisu stigli sakriti od agresije. Već je preko 1000 civila ubijeno na ovaj način u posljednjih par mjeseci bez ikakve reakcije svijeta. Turska vlast provodi etničko čišćenje između ostalog zato što na taj način utječe na izborne rezultate: proglašavanjem stanja opsade stanovništvo gradova koji su najsnažnije opozicijski orijentirani prvo ostaje bez osnovnih političkih prava, a onda je i protjerano u izbjeglištvo. “Očišćeni” gradovi i kvartovi se na brzinu pripremaju za velike građevinske projekte tajkuna bliskih vlastima. A zločini turskog režima se ne odvijaju samo na njegovom teritoriju jer turska vojska intenzivno pomaže koljačima iz ISIL-a i al-Kaide u borbi protiv Kurda u Siriji, a onda i sama bombardira i napada oslobođene teritorije tako izravno sudjelujući u ratu na strani vehabijskih koljača u susjednim zemljama. Unatoč svemu tome Turska je priznati član međunarodne zajednice, a Kurdi koji sa svojim arapskim i kršćanskim saveznicima štite ostatak svijeta od terorista prepušteni su njima na milost. Nema nikakve sumnje – turski režim je neprijatelj čovječanstva, ne samo na Bliskom istoku, i njegovi zločini neće ostati ni zaboravljeni ni neosvećeni. Zato prenosimo poziv turskog i kurdskog revolucionarnog pokreta svim humanističkim i demokratski orijentiranim pojedincima i organizacijama da ulože svoje snage u borbu protiv ovog režima koji nigdje ne smije dobiti prostora ni opravdanja.
★
O AFERI S RAZDJELNICIMA
Pitanje razdjelnika postalo je jedno od gorućih socijalnih problema. Iako su stidljivi glasovi protiv razdjelnika postojali i kada je vlada mijenjala zakone i radila jednostranu kampanju kako bi natjerala ljude da počnu s njihovom ugradnjom, tek je iskustvo velikog broja ljudi koji su ih ugradili pokazalo da se tu radi o pljački. Veliki inicijalni troškovi, veliki računi, skrivanje informacija, plaćanje nepostojeće potrošnje samo su neki od problema na koje su se ljudi žalili, a uz sve to dobili manje grijanja. Međutim, sve te glasove odgovorni su uredno ignorirali, svima njima su usta bila puna ekološki odgovornog ponašanja, štednje energije i slično. Ove anti-socijalne mjere pokušalo se utišati “brigom” za okoliš, dok je u pozadini stajao goli ekonomski interes, odnosno interes stranog kapitala, točnije njemačkog i danskog. Njima je hrvatska država omogućila posao vrijedan, prema nekim procjenama, oko milijardu kuna. Tu se radi o svega nekoliko firmi koje proizvode razdjelnike i ostale uređaje, a to su Siemens, Brunta i Danfoss, koje su dogovarale posao direktno s odgovornim ljudima u Hrvatskoj. Nakon što je afera isplivala na udaru se našao bivši ministar gospodarstva Vrdoljak, koji je stao u obranu multinacionalki i čak preuzeo odgovornost za razdjelnike na sebe. No ova afera ustvari je samo primjer funkcioniranja hrvatske politike, zavisne od stranog kapitala. Hrvatska vlada radila je svjesno protiv interesa vlastitog naroda kako bi služila kapitalu i tako sačuvala vlastitu poziciju, ne želeći ući u sukob sa stranim interesima. Ne ohrabruju niti izjave nove garniture koja nastavlja s razdjelnicima, odnosno istom politikom kao i dosadašnja vlada. U cijeloj priči jedino je ohrabrujuća borba stanara zahvaljujući kojoj je ovo pitanje u fokusu javnosti. Mi pozivamo na daljnju borbu protiv stranih korporacija koje rade pritisak na našu zemlju kako bi se domogle profita, protiv “domaće” kompradorske političke i ekonomske elite čija je jedina funkcija u služenju stranom kapitalu i protiv anti-socijalnih mjera koje se konstantno donose na uštrb naroda i koje ga dodatno osiromašuju!