Svi pričaju o izborima u Grčkoj
Nedavno je u Grčkoj na izborima pobijedila stranka Siriza. Ta je stranka odmah u medijima prozvana “radikalnom” strankom koja ugrožava Europu, ekonomski razvoj i demokraciju. Liberalni mediji, branitelji kapitala i aktualne politike, jako su se uzbunili pobjedom Sirize koja bi u njihovim tumačenjima mogla biti početak “jačanja ekstremističkih snaga i ljevice i desnice”. Svrha tih paranoičnih konstrukcija je izjednačiti naciste, ubojice migranata, rasiste i batinaše kapitala sa svima koji se zalažu za drugačiju politiku. Zanimljivo, eurobirokrati nisu bili zabrinuti za demokraciju kada su Grčkoj postavili neizabranu “tehničku vladu” krajem 2011., nisu bili zabrinuti ni kada je vlada koju su podržavali ovisila o potpori fašista, ali ne ustručavaju se zbog ekstremizma prozivati stranku koja je pobijedila na izborima nudeći nešto drugačiji razvojni model od onog kojeg oni propisuju.
Siriza nije ni “ekstremistička” ni radikalna stranka. Ona je na izborima pobijedila s programom koji uključuje vraćanje nekih elemenata socijalne države, uspostavljanje samostalnije ekonomske politike i ukidanje “mjera štednje”. Njezin program u najvećoj mjeri uključuje politike kakve su se provodile u gotovo svim zapadnoeuropskim zemljama u periodu tzv. države blagostanja. Nje se eurobirokrati ne boje zato što želi ukinuti “demokraciju” (kako je oni vide) ili kapitalizam, nego zato što dovodi u pitanje model koji bez konkurencije vlada zadnjih 30 godina. Takozvani neoliberalni model uspostavljen je u trenutku slabljenja radničkog pokreta osamdesetih. Njegov glavni cilj je spašavanje padajućih profitnih stopa kapitala što se pokušava postići privatizacijama unosnih sektora, smanjenje radničkih prava i socijalne zaštite, i preusmjeravanje proračunskih sredstava u servisiranje potreba kapitala. To je model koji je uništio prava i standard radnika građen desetljećima kroz krvave borbe revolucionarnog pokreta i sindikata.
Neoliberalni model je istodobno prepoznat i kao glavni uzrok aktualne financijske krize koja je ozbiljno uzdrmala kapitalizam kao sustav i potaknula goleme protestne pokrete, od Čilea preko arapskih zemalja do Turske. Grčka je bila među prvim od zemalja u kojima se narod pobunio protiv novih neoliberalnih “reformi”, novih “mjera štednje” koje su uništavale standard radnih ljudi i produbljivale krizu kapitalizma. Zemlje koje neformalno vladaju Europskom unijom, prije svega Njemačka, proteste je gušila većom kontrolom vlasti, poticanjem represije i nametanjem vlastitih modela, a sve u svrhu zaštite interesa prije svega njemačkog kapitala u Grčkoj. Kako su se prosvjedi stišavali, tako je rasla Siriza, stranka kompromisa i dijelova grčke buržoazije koja se protivi njemačkom diktatu i osiromašenih i otpuštenih službenika tzv. srednje klase i dijelova radničke klase – na platformi vraćanja elemenata socijalne politike. Njezina pobjeda na izborima mogla bi biti početak kraja jednog modela, a o alternativi “mjerama štednje” sada se otvoreno raspravlja i u drugim strankama i u drugim zemljama. Koliko Siriza doista može provesti svoje skromne reforme i koji će biti njihovi rezultati ostaje da se vidi pitanje. Ali razbijanje antidemokratske hegemonije neoliberalizma je već dobra vijest, koja otvara veće mogućnosti i za one koji se bore za revoluciju i socijalizam.
Kako nas pljačkaju i tko im drži ljestve?
Kaže se da u Brazilu ne možeš stati na semaforu, a da te ne opljačkaju. Što u Brazilu vrijedi za semafor, kod nas vrijedi za šaltere. Nema tog šaltera privatne firme na kojem vam ne pokušavaju uvaliti neku “uslugu” koju ne trebate ili koju niste zatražili, naplatiti neodrađenu uslugu ili podvaliti neku prevaru. Nitko to ne zna bolje od ljudi koji su uzimali kredite u bankama negdje u periodu 2006.-2008. Banke uglavnom iz zemalja Zapadne Europe tada su intenzivno nudile “povoljne” kredite s jednom cakom – “valutnom klauzulom” u švicarskim francima. Naravno, nisu banke slučajno nudile baš takve kredite i to baš u zemljama Istočne Europe – npr. Poljskoj, Hrvatskoj, Rumunjskoj itd… Valutna klauza je zapravo bila osigurač bankama da će “povoljni” krediti vrlo brzo postati jako nepovoljni za dužnike, a znale su također i da se radi o državama koje puno radije štite stranke kompanije nego vlastito stanovništvo.
Za pritisak na vlade na Istoku, banke sa Zapada mogu se pouzdati i u svoje vlade kao i u institucije Europske unije. Nitko od njih nije osudio očitu prijevaru koje su počinile banke nad radnim ljudima. Ali naša je vlada nedavno najavila da će pomoći dužnicima, prvo tako što će “zamrznuti” tečaj franka, a onda i oprostiti nekima od njih dio dugova prema državi. Je li to država napravila zato da spasi dužnike od nepravednih dugova? Država je time zapravo osigurala banke. “Spašavanje” dužnika služi tome da oni ipak otplate dobar dio nepoštenih kredita bankama umjesto da ostanu bez svega. Tobožnje “opraštanje” samo je način da se dužnici iscijede do kraja, a banke osiguraju svoje gigantske profite. Da je itko htio spasiti dužnike, mogao ih je početi oslobađati tisuća prijevara kojima su svakodnevno izloženi. Slično vrijedi i za dužnike državi. Ti tobožnji dugovi čine se kao kap u moru prema svim načinima na koje država štiti, pogoduje i subvencionira kapital. Državu koja se tako ponaša moguće je zvati samo diktaturom kapitala, a borba protiv dugova može se voditi samo protiv tog režima u cijelosti.
Kakav mrtvi Zid?
Nakon nedavnih predsjedničkih izbora na “sceni” se pojavila nova politička stranka koju vodi bivši kandidat Ivan Vilibor Sinčić. On je neočekivano na izborima dobio preko 16% na temelju kampanje koja se sastojala od optuživanja drugih kandidata da su dio “odnarođene elite”. Sasvim razumljivo, to je poruka s kojom se dobar dio ljudi mogao složiti. Sinčićeva stranka “Živi zid” nastala je prvo kao udruga koja se protivila deložacijama zbog ovrha nad nekretninama. Organizirano fizičko protivljenje deložacijama kroz koje policija predaje kuće i stanove bankama nije nešto izmišljeno kod nas, već je s krizom započelo prvo u Španjolskoj i Grčkoj. Ali za razliku od sličnih inicijativa u drugim zemljama, Živi zid se ne protivi deložacijama zato što misli da svatko ima pravo na stan niti zato što želi pokazati da organizirani narod ima pravo uzvratiti na nasilje policije koja štiti kapital. Oni se, prema vlastitom priznanju, protive deložacijama da “ukažu na problem novca kao duga”. Iako su akcije sabotiranja djelovanja diktature kapitala nešto što treba pozdraviti, ostaje činjenica da vodstvo ove ekipe to radi iz posebnih razloga – da dokazuju svoju teoriju novca.
Živi zid je nasljednik bivše stranke Ivana Pernara koji se proslavio medijskim ekscesima zadnjih godina i nesporazumom zbog kojeg je povremeno proglašavan “organizatorom” prosvjeda. Razlog zbog kojeg se Pernar zadnjih godina sramotio u javnosti je propaganda teorija pokupljenih s YouTubea i internet-pamfleta američkih ekstremnih desničara i teoretičara zavjere. Jedna od tih teorija je i ideja “novca kao duga” koja zapravo ponavlja banalnu i dobro poznatu činjenicu da se novac više ne temelji na količini zlata u sefovima, pa kredit koji daje banka nema “stvarno” pokriće. To je ujedno i razlog zašto Živi zid mrzi banke. Inače, to je sasvim u redu – svi mi potpuno opravdano mrzimo banke. Stvar je samo u tome da banke nisu jedini problem. Ograničavanje financijalizacije ne bi spriječilo eksploataciju, ne bi ukinulo klase. Da li bi povratak “zlatnog standarda” spriječio privatizacije ili onemogućio da država služi kao zaštitnik kapitala? Ne bi, ali to ni nije ono što ekipa iz vodstva Živog zida želi! Oni misle da brane jednako i “poštene poduzetnike” i “obične ljude”. Kada je Sinčić uhvaćen kako se vozi u Jaguaru, on je objasnio kako “među dužnicima ima i bogatih” koju su mu posudili taj auto.
Je li netko tko se bori za tajkune-dužnike i tko od njih dobiva darove borac za interese radnika? Je li organizacija koja se bavi samo bankama, a šuti o kapitalizmu i diktaturi kapitala “alternativa”? Dok god se bori samo protiv banaka, a ne protiv kapitalizma Živi zid je ista žabokrečina kao i ostale stranke. Vodstvo stranke teži postati dio sistema političara koji popularnost stječu lažnim predstavljanjem i dogovorima s moćnim bogatim prijateljima. Za razliku od aktivista te organizacije koje vodi iskrena želja da pomognu ljudima u nevolji, vodstvo se dužnicima i ljudima pod ovrhom bavi samo koliko se i HDZ bavi braniteljima, iskorištava ih radi vlastitog pozicioniranja unutar sistema. Kakav mrtvi Zid? Gradimo revolucionarnu alternativu kroz borbu protiv cjelokupnog sistema, s njegovim političarima, pandurima, bankarima, kapitalistima i lažnim prorocima!