Smanjivanje i ukidanje socijalnih prava redovnih studenata pokazuje još jednom, nakon najave monetizacije autoputeva i najave privatizacije državnih poduzeća (Petrokemija, HPB, Croatia Osiguranje, Croatia Airlines), da je SDP-ova Vlada na neoliberalnom kursu rasprodaje javnog dobra zbog jednokratnog prihoda državnom proračunu. Na tom kursu Vlada će ostati i pod cijenu onemogućavanja studija sludentima slabijeg socioekonomskog statusa, ali i pod cijenu dodatnog slabljenja javnog sustava visokog obrazovanja.
Smanjivanje subvencija i povećanje cijena obroka u studentskim menzama pokušaj je prikrivene sanacije proračuna studentskih centara. Minus u proračunima studentskih centara, podsjetimo se, napravile su politički oktroirane nesposobne i neodgovorne dosadašnje uprave kojima je u njihovim kriminalnim radnjama asistiralo tobožnje studentsko predstavničko tijelo – Studentski zbor. Kako se čini čitajući prijedlog Strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije, te čitajući što predstavnici ministarstva govore za dnevne novine, iz sustava će biti outsourcane sve djelatnosti koje nisu temeljna djelatnost. Dakle, otvoreno se najavljuje da će privatnim izvođačima radova država prepustiti obavljanje usluga održavanja, čišćenja i prehrane u osnovnim i srednjim školama. Logično je očekivati da će se isto dogoditi i u institucijama visokog obrazovanja, a onda će samo pitanje vremena biti kada će na red za privatizaciju doći studentski centri i domovi. Za pravo ovakvoj procjeni daje i činjenica da je na Sveučilištu u Zadru, jednom od posljednjeosnovanih hrvatskih sveučilišta usluga prehrane za studente već u potpunosti privatizirana.
Reforma zdravstvenog osiguranja donijela je dvije bitne promjene: studentima starijim od 26 godina ukinuto je besplatno zdravstveno osiguranje i odsad su ga dužni plaćati sami, a studenti mlađi od 26 godina više nisu osigurani preko svojih roditeja nego preko fakulteta. Ovo prvo, obrazloženo da se kod nas predugo studira, najobičnije je nasilje. Naime, svi redoviti studenti, bez obzira na dob, zadovoljavaju iste uvjete redovitosti studiranja te bi stoga svi morali imati i jednaka prava. K tome, argument da je riječ o “vječnim studentima” ne stoji jer je studenti koji ne zadovoljavaju zakonom propisane uvjete niti ne mogu imati status redovitog studenta i pripadajuća socijalna prava (besplatno zdravstveno osiguranje, subvencionirana prehrana, rad preko studentskog servisa).
Promjena osnove osiguranja za ostatak studentske populacije, pak, otvara mogućnost za postupno ukidanje besplatnog zdravstvenog osiguranja. Naime, sad će biti moguće regulirati razinu participacije studenata u troškovima zdravstvenog osiguranja ovisno o razini zadovoljavanja nedefiniranih kriterija “uspješnosti” ili “izvrsnosti” u izvršavanju studentskih obveza. To znači da bi studenti uskoro mogli imati “besplatno” zdravstveno osiguranje na isti način na koji imaju i “besplatno” obrazovanje, dakle samo ako polože sve ispite na godini. Takva rješenja najviše pogađaju one studente koji moraju raditi kako bi se uzdržavali tijekom studija i, posljedično, znače da se socijalno deprivilegiranim klasama otežava, ako ne i onemogućava, visoko obrazovanje.