Loši radni uvjeti i male plaće često se vežu uz firme koje loše stoje i jednom su nogom pred bankrotom. Redovito onda deblji kraj tu izvlače radnici jer se spas traži u smanjenju plaća i otkazima onima koji firmi svojim radom zapravo donose dobit. Hrvatski Telekom se nikako ne može svrstati u ovu skupinu. Prošlu godinu završili su s dobiti od skoro milijarde kuna. Dok se njihovi direktori hvale da je prosječna bruto plaća u firmi preko 12.000 kuna, realnost je kako 70% radnika HT-a ima plaću manju od hrvatskog prosjeka.
Uz smanjenje plaće, svake godine dio radnika dobiva otkaz, a na njihova mjesta zapošljavaju se studenti i agencijski radnici koji imaju puno manja materijalna prava, a sada čine skoro polovicu ukupnog broja zaposlenih. Trenutno su u tijeku pregovori oko potpisivanja novog kolektivnog ugovora, a radnici strahuju da će im se njime još više smanjiti teško izborena prava. Problem tako nije u trenutnoj bilanci i statusu neke firme. Bila ona mala ili velika, lošestojeća ili dobrostojeća, praksa je uvijek ista. Ne postoji dobar privatni vlasnik. Svaka privatizacija je pljačka i koliko god firma ostvarila viška vrijednosti, taj višak neće završiti u rukama radnika, nego u rukama pohlepnih i gramzivih vlasnika.
Zanimljivo, u isto vrijeme, na istom mjestu, samo malo sjevernije, radnici Deutsche Telekoma koji je vlasnik Hrvatskog telekoma izborili su se za povećanje plaće od pet posto i povećanje broja dana godišnjeg odmora. Tjednima su sindikati organizirali velike štrajkove upozorenja koji su rezultirali boljim materijalnim i radnim uvjetima za radnike. Kod nas, na europskoj periferiji, Hrvatski telekom se nakon erozije radničkih prava nedavno pohvalio kako je već petu godinu za redom dobio certifikat “Poslodavac partner” za izvrsnost u upravljanju ljudskim resursima.
Protiv ovakve “izvrsnosti” jedina solucija je borba, organiziranje i otpor novim napadima kapitala te otimanje sredstava za proizvodnju iz ruku gramzivih privatnika i vraćanje u ruke radnika.