Prošlo je pet godina otkad su privatizirana najveća hrvatska brodogradilišta, dok je ono s najdužom tradicijom, Kraljevicu, likvidirala vlada SDP-a HNS-a. U tih pet godina država je obilno isplaćivala novim privatnim vlasnicima sredstva za “restrukturiranje” brodogradilišta koja su im trebala pomoći da se prilagode tržišnim uvjetima, a ustvari su ta sredstva korištena da bi se što bezbolnije otpuštali radnici zbog čega se njihov broj uglavnom prepolovio. Danas ta brodogradilišta grcaju u problemima i grobari hrvatske brodogradnje, Tomislav Debeljak i Danko Končar, besramno traže državnu pomoć. Država bi ih, dakle, trebala nagraditi jer su od stoljetne tradicije i ozbiljne industrije koja je hranila stotine tisuća ljudi na Jadranu i šire napravili “obrte”. Oni ustvari više niti ne nude neku viziju i perspektivu tim brodogradilištima, kako se možda i činilo dok su državne pare sjedale, nego prijete daljnjim otpuštanjima, čak i zatvaranjem proizvodnje. Time bi se ugrozilo ne samo preostale radnike u brodogradnji i njihove obitelji, već i oni koji rade u manjim kooperantskim firmama.
Iako se gašenje ozbiljne brodogradnje moglo predvidjeti otkada su počeli pritisci iz Europske unije da se krene s privatizacijom – kojoj je cilj bio likvidirati konkurenciju na periferiji – danas je to očito i onima koji su mislili da će privatizacija proći bez teških posljedica. Sva četiri velika brodogradilišta: Uljanik, 3. Maj, Brodotrogir i Brodosplit danas su u problemima i čekaju subvencije i jamstva da ugovore kakav poslić i dođu nakratko do kisika. Samo prema onome što dospije u medije saznajemo da je situacija zabrinjavajuća. Otpuštaju se ljudi, plaće kasne i smanjuju se, pogoršavaju se radni uvjeti i vrši se pritisak na radnike, iako nas cijelo vrijeme direktori i vlasnici brodogradilišta uvjeravaju da posla ima i da je jedino problem u “socijalističkom” mentalitetu. Ta floskula koju naši nesposobni kapitalisti već 30 godina kao papige ponavljaju ne znači naravno ništa. Radi se o tome da je velika brodogradnja preozbiljan posao da bi se nekome preko noći poklonila i da tu jazavci kao Končar i Debeljak nemaju što raditi.
Planska politika i radnička kontrola je jedino što može oživiti našu brodogradnju iako je ona u ovim okolnostima i s ovom političkom bagrom na čelu danas nemoguća. Za to su potrebne radikalne društvene promjene i drugačije perspektive od onih danas dominantnih. Radnicima brodogradilišta preostaje borba za radna mjesta i radnička prava, ustvari borba za golu egzistenciju. Mi im u tome dajemo svaku podršku i šaljemo borbene pozdrave svim škverovima!