U kapitalizmu svaka je žena potlačena – patrijarhat i konzumerizam kao uvjeti kapitalizma uvjetovani su diskriminacijom žena u svakom aspektu života. Svakodnevnost i sveprisutnost seksizma dovodi do toga da se na njega lako naviknemo i toleriramo ga bez propitkivanja. Samorazumljivo je da se od žene očekuje da bude majka te da i uz posao, preuzme glavnu ulogu u odgoju djece, da obavlja sve ili barem veći dio kućanskih poslova. Da kuha i da šale svojih ugroženih muških znanaca o tome kakvi su žene vozači dočeka sa smješkom. Na kraju krajeva, i ona zna gdje joj je mjesto. Nije lijepo kad žena psuje, ali ženu zovemo pička ili kurva i pritom očekujemo da ovo “pička” shvati kao kompliment.
Žena svoje tijelo treba održavati mladim i privlačnim po uzoru na ona “idealna” i “poželjna” tijela kojima je konstantno bombardirana iz medija. Jasno je da su ti neprirodni hiperseksualizirani modeli u službi podilaženja muškim seksističkim fantazijama te da za žene mogu biti samo veći ili manji izvor frustracija. Nakaradnost iživljavanja nad ženskim tijelom ide do 90-60-90, odnosno, svođenja ženskog tijela na svima nam znan idealan iznos centimetara. Znate li koliko su široki idealni muški kukovi?
Tek se oko Osmog marta na dnevniku nešto malo kaže o tome da žene teže pronalaze posao, a kad ga nađu plaćene su manje od svojih muških kolega. Pa se najavljuje uvođenje kojekakvih mjera i kvota kako bi imali više žena u politici i na bolje plaćenim mjestima. Super, ali kako će to točno riješiti potlačenost žena? O kojim se to ženama radi? Neupitno je da je svaka žena žrtva seksizma svih vrsta, kod kuće, na poslu, u društvu, na ulici ili televiziji. Ipak, nisu sve žene slične. Postoje žene iz viših i nižih klasa, odnosno buržoaske, sitnoburžoaske i proleterske žene. Društveni ustroj kapitalističkog sustava je klasni, politika vlade i parlamentarnih stranaka temelji se na svakodnevnoj klasnoj borbi, a seksizam, klerikalizam i fašizam izraz su kapitalističke divljačke i trule klase.
Borba za ženska prava određena je klasnim karakterom žena, a ženski pokret može iznjedriti jedino ona klasa koja čini većinu žena a to je proleterijat i prekarijat, odnosno žene radnice. Borba za ženska prava kakvu obećaju na dnevniku nije ništa drugo nego sitnoburžoaski feminizam kojem je svrha osigurati pripadnicama više ili srednje klase bolje mjesto u sustavu u kojem one ionako već imaju priviligirani položaj. Radnice su žene koje su potlačene unutar i izvan obitelji, one nemaju što braniti, nemaju “jednake mogućnosti” ni svoje “kvote” za popuniti, a oko njih su dvostruki lanci koje moraju slomiti.
Takav proleterski feminizam može biti samo i jedino revolucionaran. Kroz sve različite oblike potlačivanja i nasilja nad ženama na površinu izbija sistemsko nasilje kapitalističkog društva koje se ne može reformirati, nego se mora ukinuti revolucionarnim procesom u kojem su žene oduvijek bile srčanije, dosljednije i snažnije. Feminizam mora biti proleterski jer mora uzeti u obzir konkretne uvjete većine žena, a većina žena su radnice i one su izrabljivanije i potlačenije u svakom smislu, ne samo materijalno, nego i psihološki, mora se uzeti u obzir klasni pogled na borbu jer borba mora biti revolucionarna – te žene moraju slomiti ne jedan, nego sve lance!
Osmi mart ne slavi se u čast dobrostojećih gospođa iz viših klasa iako ga buržoaski mediji u službi kapitalističkog konzumerističkog sistema uporno tako prezentiraju. Ne, osmog ožujka ne slavimo dan svih žena. Žene koje su zaslužne za pamćenje tog datuma bile su radnice u tvornicama tekstila koje su se borile za bolje radne uvjete i veća prava žena kao radnica. Klasni karakter te borbe sasvim je jasan kao što je jasno i da je UN u nazivu praznika “radnice” pretvorio u “žene” u namjeri da izbriše povijesnu žrtvu i borbu radnica te njezin klasni značaj. Time su eksploatirane žene iz radničke klase stavljene u isti koš sa ženama iz kapitalističke klase koja ih eksploatira. Ali kapitalisti stalno otimaju od naroda, pa su tako uzeli i ovaj radnički dan žena.
A gdje su danas radnice? Borbene žene u čast kojima 8. marta slavimo, radile su u tekstilnoj industriji. Zahvaljujući sustavnom uništavanju tekstilne industrije u Hrvatskoj, radnica je danas u tom sektoru tek neznatan broj. Nije puno bolja situacija ni s drugim industrijama, a radnica je ostalo uglavnom u prehrambenoj i kemijskoj proizvodnji. Žene su većinom zaposlene u trgovini, ugostiteljstvu i turizmu. U tim su djelatnostima plaće prosječno niske, a većina ih prima minimalnu plaću, dok mnoge rade na određeno i sezonski.
Ovaj 8. mart posvetit ćemo ženama koje rade u trgovini. U doba kad propada industrija, najlakše je posao naći u trgovini. Veliki trgovački lanci šire se munjevitom brzinom, svako malo otvori se neki novi šoping-centar. Uz ogromnu nezaposlenost, na mjestima na kojima se lako dođe do posla, očekivano, uvjeti ne mogu biti dobri. Žene uglavnom rade u prehrambenim trgovinama ili trgovinama s odjećom, a uvjeti su podjednako loši. Uvjeti su podjednako loši i kod onih koje rade za male privatnike ili velike lance. Plaće su minimalne, a ugovori uglavnom na određeno jer se u trgovini radnik lako zamijeni. Iako se u trgovinama uglavnom zapošljavaju žene, taj posao nikako nije primjeren ženi koja npr. ima dijete.
Izrabljivačko radno vrijeme radnicama u trgovini itekako narušava vođenje obiteljskog ili bilo kakvog drugog života izvan svog radnog mjesta. Kiosci često rade od 6 ujutro do 10 ili 11 navečer, i subotom i nedjeljom i praznikom. Trgovački lanci otvaraju se uglavnom u 7 ili 8 ujutro, a neki ostaju otvoreni i do ponoći (Billa) ili 11 navečer (Kaufland). Iako šoping-centri uglavnom rade od 9 do 21 ili 22, radnice na svojim radnim mjestima često moraju biti i sat, dva ili više prije nego se dućan otvori za kupce. Isto tako, svoje radno mjesto nerijetko napuštaju tek sat, dva nakon zatvaranja dućana, što produžuje radno vrijeme na 7 do 23. To dakle znači da će radnica jedno jutro ustati npr. u pola 6 (ako radi na kiosku od 6, ustat će i ranije), dok će drugu večer leći tek iza 1 u noći.
Da ne spominjemo genijalnu izmišljotinu za sve nezasitne šopingholičare – noćni šoping! U rangu s njima je i rad nedjeljom i praznicima. Trgovine su manje-više zatvorene samo na Božić, Novu godinu i Uskrs, ali to ne vrijedi i za kioske koji rade svaki dan. Ove godine pred Božić smo ponovno bili svjedoci brutalnog maltretiranja radnica po šoping centrima koji su radili po produženom radnom vremenu – jer prodavačice nemaju pravo na blagdane. Prodavačice često nemaju pravo ni sjesti na poslu, možda ne zvuči strašno, ali zamislite kakve bi vam noge bile da godinama svakodnevno odstojite 6 do 8 ili više sati u komadu. Dakle osim poremećenog bioritma, umora i neispavanosti, tete prodavačice na svom radnom mjestu često trpe i bolove u nogama i leđima.
Ono što te radnice još trpe jest bezobrazluk kupaca o kojem se nikad ne priča. Mediji su prepuni prigovora kupaca i potrošačkih prava, postoje razne verzije udruga i zakona o pravima kupaca s kojima kupci prijete radnicama. Nitko ne pita koja su prava prodavačica. Koje je pravo radnice koja za šaku jada radi do ponoći večer prije Badnjaka kada dođe bahati sredovječni gospodin i izvrijeđa ju jer mu po njegovoj slobodnoj procjeni ona presporo stavlja proizvode u vrećicu? Te radnice, naše prodavačice, su žene koje svakodnevno trpe takve nezaslužene uvrede na svom radnom mjestu, na poslu koji rade da bi preživjele i prehranile sebe i svoju obitelj. A što poslodavac od njih zahtijeva? Da se smješkaju. To je možda i najteži dio njihovog posla.
Uz sve probleme koje možemo zamisliti da muče prosječnu prodavačicu, vjerujemo da je teško osmjehnuti se svakom kupcu. Osim osmjeha, u zadnje vrijeme, poslodavci su povećali svoje zahtjeve prema radnicama. Zanimljivo plaće su ostale iste, ali radnice sada moraju aktivno sudjelovati u prodaju nudeći kupcima ciljani proizvod. Osim što je iritantno iz pozicije kupca, još više muke zadaje prodavačici koja npr. cijeli tjedan mora svakog kupca koji joj dođe na blagajnu pitati želi li i npr. novi parfem (Zara).
U Billi radnice uz dodatnu prodaju provjeravaju i opći dojam kupca obavljenom kupnjom pa vas nakon naplate pitaju je li bilo sve u redu i kako ste zadovoljni kupnjom. Korak dalje otišao je H&M koji od svojih radnica traži da mole kupce da ispune njihovu anketu. Koje to sve poslove prodavačice rade? Promoviraju parfeme, intervjuiraju kupce i provode istraživanja. Ništa od toga ne spada u opis posla jedne prodavačice i ni jedna od njih za to nije adekvatno plaćena. Ipak, ako ne želi izgubiti kakav-takav posao, prodavačica mora pristati na ponižavanje od strane kupaca i ugnjetavanje od strane nadređenih. Mora pristati na obavljanje poslova svojih menadžera kao i na činjenicu da za to nikad neće biti nagrađena već samo još više pokradena.
Žene koje rade kao prodavačice danas su apsolutno nezaštićene. Mnoge od njih imaju samo sezonske ugovore ili ugovore na pola radnog vremena što smanjuje njihovu ionako malu plaću i onemogućava njihovo osamostaljenje ili planiranje obitelji. Takvi ugovori i takvi radni uvjeti nisu ništa drugo nego napad na prava tih žena.
Kad su žene u pitanju, nijedan napad na životne ili radne uvjete nije samo ekonomski jer je uvijek prožet ideološkom motivacijom, reakcionarnim konceptima i politikom. Kad se ženama ograničavaju prava na rad ili radnička prava, cvate tlačenje, podređenost i općenita srednjovjkovna klima. Uskraćivanje posla ženama, i slanje žena kući, dovodi do podređenosti žena u obitelji, i takva obitelj ponovno jača superiornost muškaraca nad ženama, razvija vrlo opasna ugnjetačka i seksistička shvaćanja da muškarac posjeduje ženu i zbog toga obitelj postaje plodno tlo za nasilje i uništenje žena.