Ovogodišnji lokalni izbori prolaze u atmosferi zaoštrenih političkih polemika između liberalnih stranaka na vlasti i konzervativnih u opoziciji. Padaju teške optužbe za nacionalnu izdaju s jedne i srednjovjekovno nazadnjaštvo s druge strane, potpisuju se peticije, postavljaju “provokativni” plakati, dižu se spomenici, obećavaju preimenovanja ulica i trgova. Ironija ovih “kulturnih ratova” je to što su oni tim besmisleniji što su oštriji. Skupljanje potpisa za referendum o tome da se “brak definira kao zajednica muškarca i žene” izaziva velike napetosti, sporadične konflikte na ulici, masovnu mobilizaciju. Javne ličnosti i obični vjernici guraju se u redovima tko će se prije i glasnije izjasniti protiv “pederske vlade”.
Istovremeno naravno, istospolnim parovima brakovi zapravo uopće nisu dozvoljeni, niti bi ova vlada ikad dovela u pitanje “svetost” patrijarhalnog raznospolnog braka. S druge strane, najveći nacionalni “vukovi koji ne mijenjaju ćud” postaju pitome ovčice kada provode “europsku” politiku. Drugim riječima, po pitanjima ravnopravnosti LGBT osoba, bez obzira na stranke na vlasti, neće se promijeniti ništa. Bilo da se radi o ovom ili nekom drugom pitanju, čini se kako je ovaj odglumljeni sparing između tobože konzervativnih i tobože progresivnih stranaka jedino što još može natjerati birače da izađu na izbore u atmosferi potpune razočaranosti tranzicijskom katastrofom koji još uvijek zagovaraju i provode sve stranke. Kad su već odbojne po svojem potpuno identičnom antiradničkom ekonomskom programu, onda nas pokušavaju natjerati da se identificiramo s njihovim više “građanskim” ili više “kršćanskim vrijednostima”. U situaciji opće razočaranosti istim strankama, svoj prostor traže mnogi lokalni šerifi, tzv. nezavisni “populisti”. Njihov uspjeh temelji se na jednostavnoj formuli: ako već ne postoji nikakve političke razlike među strankama, onda je sasvim legitimno da dužnosnik bude netko čija je jedina politika izgradnja feudalnih mreža ovisnosti i podložništva pri čemu svaki “vođa zajednice”: vjerske, nacionalne, braniteljske udruge itd… očekuje da će dio korupcije kapnuti i do njega ako bespogovorno podrži svog patrona.
Razočaranje sistemom je opće, ali istovremeno ne postoji dovoljno snažan pokret koji bi doista mogao ponuditi odgovor. Dok ne izgradimo takvu snagu, koja će moći zamijeniti ovaj nedemokratski sustav organizirane korupcije i antinarodne politike, aktivni bojkot kao jasan protest protiv sistema i svih njegovih stranaka i lažnih izbora još uvijek je najbolje rješenje. Ne na izbore, već u borbu!
