Proteklih dana Europu je zapljusnuo val štrajkova. Najveće demonstracije su se odvile u Bruxellesu i Madridu. Prosvjed Europske konfederacije sindikata je okupio u Bruxellesu 50.000 sindikalista iz nekoliko desetaka europskih zemalja. Poruka sindikalista je jasna: Neka krizu plaćaju oni koji su je prouzrokovali. U Rimu prosvjedi traju već nekoliko dana, težnja tamošnjih prosvjednika je smanjenje rezova u javnom sektoru i poboljšanje položaja radnika koji imaju male plaće. Radnici iz južne Italije su sudjelovali u prosvjedima iz straha da će za njih rezovi u regionalnoj potpori biti najbolniji, jer je njihova regija već ionako u lošijem položaju od sjevera Italije.
Talijanska Vlada planira smanjiti plaće i mirovine u javnom sektoru. Kroz naredne tri godine plaće u javnom sektoru će biti zamrznute, zapošljavanje novih kadrova će se znatno ograničiti (1 novi zaposlenik na mjesto 5 onih koji odu). Prosvjedi su usmjereni protiv premijera Berlusconija, čiji je položaj već prilično ugrožen nakon raskida suradnje sa suosnivačem stranke Gianfrancom Finijem.
U Portugalu su štrajkaši protestirali u dva najveća grada, Lisabonu i Oportu. Prosvjednici su preko megafona izrazili svoj strah od porasta siromaštva zbog planiranog smanjenja vremena u kojem nezaposleni mogu dobivati financijsku potporu države i smanjenja već ionako niskih mirovina.
U Latviji su se sindikalci okupili ispred premijerovog ureda u Rigi, protestirajući zbog smanjenja plaća u javnom sektoru. Plaće su smanjene za 30%, dok su plaće učitelja smanjene za čak 50% – 60%. Latviju je od bankrota 2008. godine spasio MMF, te je zemlja sada prisiljena na poštivanje MMF-ovih uvjeta, koji uključuju drastično rezanje javnih troškova. U sličnom položaju je i Rumunjska, u kojoj Vlada planira smanjiti plaće za 25% kako bi ispoštovala MMF-ove uvjete i kvalificirala se za novu pozajmicu koja će, pretpostavljamo, dovesti do još brutalnijih uvjeta i oštrijih rezova.
Jedna od najvećih žrtava MMF-a je zasigurno Grčka, u kojoj će plaće i mirovine biti zamrznute još 3 godine, planira se porast PDV-a sa 19% na 23%, kao i porast poreza (10%) na gorivo, alkohol i duhan. Prosječna dob umirovljenja je povišena za dvije god te iznosi 63,5 god. Razumljivo, ove odluke su prouzrokovale bunt građana i izgrede na ulici.
Tijekom rujna, u Francuskoj su održana dva štrajka, u prvi je bilo uključeno oko milijun ljudi. Razlog za štrajk je nezadovoljstvo Vladinim planiranim reformama mirovinskog i poreznog sustava, odnosno podizanjem praga dobi za mirovinu sa 60 na 62 godine. Reforma u poreznom sustavu se odnosi na povećanje poreza na prihod najimućnijih za 1%, što pokazuje kako su reforme usmjerene na rušenje životnog standarda običnih ljudi, te kako se njima nastoje zaštiti kapitalisti koji zasigurno ne osjete teret krize u jednakoj mjeri kao oni koji jedva preživljavaju od plaće do plaće i kojima se oduzima čak i pravo na zasluženu mirovinu te dostojanstvenu starost.
U Irskoj je na snazi smanjenje ulaganja u javni sektor, socijalnu pomoć te dječji doplatak. Građani su revoltirani velikim Vladinim ulaganjima u bankarski sektor, građanin Dublina se zaletio u zgradu parlamenta svojim kamionom miješalicom na kojem je pisalo “toksična banka Anglo”. Ovaj simbolični čin jasno pokazuje kako su građani itekako svjesni činjenice da bankarski sektor uništava strukturu demokratske države.
U Španjolskoj je odobrena reforma koja firmama olakšava otpuštanje radnika – ukoliko firma predviđa pad profita za tekuću fiskalnu godinu, otpuštanje radnika je dopušteno. Smanjenje otpremnina, podizanje granice za umirovljenje, smanjenje plaća radnika iz javnog sektora za 5%, ukidanje radnih mjesta u javnim službama, zamrzavanje mirovina, privatizacija zdravstva i državnih firmi su samo neki od razloga koji su natjerali građane na pobunu.
Generalni štrajk je u Madridu započeo 29. rujna u jutarnjim satima, kada su grupe štrajkaša („piquetes“- skupine koje informiraju radnike o legalnosti štrajka i nastoje spriječiti štrajkolomce da rade) zaustavile gradske autobuse i kamione koji dostavljaju robu na tržnice. Nekoliko osoba je ozlijeđeno. Policija je nastojala osigurati nesmetano poslovanje privatnih firmi. Blokirani su trgovački centri, manje trgovine, ulice, autoceste. Manji sindikati su se pridružili štrajku, iako dvama najvećim sindikatima UGT-u i CCOO-u zamjeraju nepravovremeno djelovanje. Metro Madrida nije sudjelovao u štrajku zbog izostanka podrške većinskih sindikata njihovom štrajku, kojeg su organizirali prije nekoliko tjedana.
Na ulice je izašlo oko 400.000 ljudi, dok je oko 7000 sudjelovalo na alternativnim štrajkovima koje su organizirale skupine CGT, CNT, SAT, Solidaridad Obrera koje smatraju da su većinski sindikati oportunisti koji služe interesima vladajuće stranke. Alternativni sindikati smatraju kako je sindikatima potrebna neovisnost od političkih (stranačkih) utjecaja te da im na prvom mjestu treba biti zaštita radničkih interesa. Za vrijeme štrajka, došlo je do sukoba s policijom i do manifestacija policijske brutalnosti.
Radnici diljem Europe su s pravom ogorčeni na Vlade svojih zemalja koje podilaze interesima krupnog kapitala, pritom uopće ne mareći za ljudska prava, dostojanstvo rada i potrebe većine stanovništva. Štrajkovi koji se odvijaju posljednjih dana su jasan pokazatelj neodrživosti trenutnog sustava koji se temelji na vladavini kapitala, na daljnjem bogaćenju bogatih, ucjenama MMF-a i sličnih institucija, te na uništenju ljudskog dostojanstva. Radnici Europe su pokazali da takav sustav više ne žele tolerirati, pitanje je vremena kada ćemo ga poslati zauvijek u ropotarnicu povijesti.