U više smo navrata ukazivali kako je neovisno i nepristrano sudstvo fantazija u koju vjeruju samo loši đaci, hranjeni bajkama o velikim slobodama u kapitalističkim zemljama: naličje tih sloboda uvijek je visoki stupanj represije prema obespravljenima, manjinama, migrantima, ukratko svima onima koji se ne uklapaju u sliku savršenog, nekonfliktnog građanina.
U našem kontekstu posebnu kastu nedodirljivih čine “branitelji”, odnosno dio ratnih veterana koji već po potrebi nastupaju kao ulični odredi neke od HDZ-ovih tvrđih frakcija. U Vukovaru je 2013. u jednoj takvoj akciji razbijena i ćirilična ploča s nazivom državne ustanove. Počinitelj je optužen, oslobođen u prvostupnjaskom procesu i ovih dana konačno oslobođen zbog navodne neuračunljivosti i zanesenosti emocijama prilikom počinjenja djela.
Iako otac dvojice u ratu poginulih sinova pa otud očekivano potresen, počinitelj u svim javnim nastupima djeluje razumno i prisebno, a ovjekovječen je i kako ponosno pozira s čekićem pred isto ilegalnim, legendarnim šatorom u Savskoj. Sve to govori u prilog kako nije riječ o psihički neuravnoteženom čovjeku koji ne bi bio svjestan vlastitog djelovanja pa onda i odgovoran za svoja djela.
Usuprot odluci Ustavnog suda o obavezi poštovanja ćirilice kao zakonski legitimnog pisma, državno tijelo progona uspjelo je smisliti opravdanje kako bi odustalo od progona počinioca kaznenog djela. Time je još jednom potvrdilo da je jednakost pred zakonom floskula koja se po potrebi vladajuće klase može fleksibilno tumačiti. Pokušajmo zamisliti da pripadnik srpske manjine razbije službeni natpis na državnoj ustanovi.
Bi li državno odvjetništvo bilo ovako benevolentno, a javnost puna razumijevanja za emotivna previranja počinitelja? Dakako, pitanje je retoričko jer svi smo itekako svjesni koliko u praksi znače apstraktna pravna načela – onoliko koliko pomažu vladajućima da se održe na vlasti.