Uspostavom kapitalističkog poretka vladajuće strukture koje su se do devedesetih vrlo rado pozivale na tekovine NOB-a, odnosno koristile ga kao platformu za svoje tržišne projekte kao što je samoupravljanje, vrše radikalnu, ali logičnu promjenu odnosa prema istome. Kompletna revizija NOB-a rađena je u smjeru odbacivanja antifašističke i revolucionarne suštine otvarajući tako vrata nacionalizmu s ciljem učvršćivanja eksploatatorskog sistema, odnosno koncentriranja društveno ekonomske moći u rukama pojedinaca.
Kao ključnu točku povijesnog revizionizma koja služi za diskreditiranje antifašističke ideje i prakse vladajući su pronašli u današnjem danu. 15. svibanj je dan kada su, tjedan dana po završetku Drugog svjetskog rata u cijelom svijetu, narodi sa ovih prostora, napokon do kraja porazili fašističke i njihove sluganske vojne formacije. Zamagljujući povijesnu istinu i igrajući na umjetno stvoreni sentiment, stvarajući od zločinačko sluganske fašističke vojske tobože hrvatsku, Bleiburg se želi prikazati kao stratište hrvatskog naroda. Ta priča je stvorena upravo s ciljem diskreditiranja ideje i pokreta koji su suprotstavljeni interesima vladajućih.
U svrhu rasvjetljavanja povijesnih događaja i uklanjanja mitova koji se neprestano reproduciraju bitno je podsjetiti što se događalo tih svibanjskih dana 1945. Prvih dana svibnja većina neprijateljskih vojnih snaga i civila, zbog svog protunarodnog rada ili zavedenih ustaškom propagandom, nalazi se u Zagrebu i spremna je za daljnji bijeg. Cilj je dokopati se Anglo-Amerikanaca i ponuditi im borbu protiv nove vlasti u Jugoslaviji. S tim ciljem poslan je i avion prema Italiji sa zadaćom da preda komandantu Savezničkih snaga, maršalu Alexandru, Memorandum vlade NDH prema kojem ustaška vlada “slobodno područje Hrvatske” stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske na Sredozemlju i u kojem predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovom komandom “kojoj bi se pridružile hrvatske oružane snage”. Ne znajući da su ih Saveznici, koji su jako dobro bili upoznati sa njihovim zločinima i zločinačkom politikom, odbili, pripreme za bijeg se nastavljaju. Pavelić oko sebe još jednom okuplja visoke dužnosnike i daje posljednje direktive. Najvažnija među njima je ona oko podjele zlata i dragocjenosti. Tako su 6. svibnja ustaše u gangsterskom stilu opljačkale oko 202.701,28 grama zlatnih poluga, 2378 grama zlatnih pločica, gotovo 12.000 komada dukata, nepoleondora i zlatnih turskih lira, raznih deviza u vrijednosti od nekoliko milijardi kuna i raznih briljanata od ukupno 1715.89 karata. Kako NDH nakon uspostavljanja nije imala zlatne rezerve jer je većina zlata stare Jugoslavije prenesena u inozemstvo, zlatne rezerve nastajale su jednako kao i NDH, u pljačkama i ubijanju. Zlato oteto od nevinih žrtava, iščupano iz usta logoraša, pronađeno u židovskim stanovima, otrgnuto sa vratova žena i s njihovih ruku postale su temelj valute ove nakaradne države. Kako se zlato teško unovči, dio je po planu poslan u inozemstvo (14 sanduka), a dio zakopan ispod oltara u crkvi na Kaptolu (36 sanduka). Zato su ustaški funkcionari među sobom podijelili dragocjenosti koje će moći lakše unovčiti u inozemstvu, ukoliko uspiju pobjeći.
Nakon što su zadnje pripreme bile izvršene, Pavelić kukavički bježi s najužom pratnjom prepustivši svoju vojsku i funkcionare igri sudbine. Prvo pušta vojsku i civile ispred sebe, ne žureći, kako bi vidio tko se nalazi ispred njegove kolone i gdje se nalaze slovenski partizani, gdje angloameričke trupe, a gdje Crvena armija. Tako i on za vrijeme oslobađanja Zagreba prelazi hrvatsku granicu i bježi prema Austriji, u dubinu njezina teritorija. Negdje između Judenburga i Triebena, Pavelićeva se kolona našla pritiješnjena između dviju kolona Crvene armije koje su nastupale. Tada je Pavelić ponovno kukavički napustio svoju kolonu koja ga je štitila i zajedno sa sinom i četvero funkcionara pobjegao u šumu. Probijajući se dva tjedna kroz Alpe stigli su u lovački dvorac blizu Hienterseea koji je ranije zakupio i tamo poslao svoju ženu sa 15 kamiona opljačkane robe. Unatoč tome što su Amerikanci znali tko se tamo krije, ništa nisu željeli poduzeti.
Kolona koja se još u Zagrebu formirala od ustaško-domobranske vojske, crnogorskih četnika, Nijemaca i prije spomenutih civila, polako je kretala prema Sloveniji. Pijani ustaše, Luburićevi koljači, Crna legija, i ostali zločinci koji još nisu napustili grad bjesomučno su pucali po prozorima kuća psujući poštene građane koji se nisu njima priključili. Povlačeći se po obroncima Zagrebačke gore, ustaše su činile posljednje zločine nad hrvatskim stanovništvom na periferiji grada; u Markuševcu, Bačunu, Gračanima, Šestinama i drugdje. U Markuševcu ubijaju 19 seljaka i jednu ženu dok jednog seljaka vode sa sobom do Daščevca gdje ga ubijaju. Tamo su pak spalili cijelo naselje Jordanići i ubili troje mještana. U Bačunu ubijaju dvoje ljudi, u Bliznecu dvoje, u Gračanima 30, u Šestinama ubijaju 20 nedužnih ljudi i tako dalje sveteći se svima koji se s njima ne povlače.
Devetog svibnja nacistička Njemačka potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju na koju se njemački generali, u povlačenju kroz Sloveniju, nisu obazirali. Njihov jedini cilj bio je dokopati se Njemačke, ili bar Amerikanaca, a nipošto ne pasti u ruke Crvene armije ili Jugoslavenske armije koje su nebrojeno puta svjedočile nacističkim zločinima. To je išlo i na ruku ustašama. Razne kolone prema Bleiburgu brojale su oko 300.000 raznih kvislinga, okupatora i civila. Ogorčeni zločinci vodili su teške borbe cijelim putem, posebno kod Dravograda i Slovenjgradeca, imajući pritom velike žrtve, ali i odgovornost za smrt velikog broja civila. Žrtve bi bile i veće da je NOVJ koristila zrakoplovstvo. Upravo iz obzira prema onim prisilno odvedenim nedužnim civilima, korišteno je drugo naoružanje i produžene borbe zbog čega je NOVJ imala velik broj poginulih i ranjenih boraca. Polako su se počele predavati veće ili manje grupe civila i u borbama je zarobljen velik broj neprijateljskih jedinica.
Tokom 15. svibnja, samo dio ogromne kolone, oko 120.000 vojnika i civila došlo je na Bleiburško polje kako bi se predali. Ustaški pregovarači htjeli su se predati Saveznicima, no oni su njihove zahtjeve odbili i pozvali zapovjednike NOVJ da iznesu ustaškim pregovaračima uvjete predaje. Malo poslije 16:00 sati počela je bezuvjetna kapitulacija, a nešto prije toga u ruke partizana pala je i kompletna ustaška vlada. Samo najokorjeliji zločinci nisu pristali na predaju pa su pobjegli po uzoru na svog vođu i ostavili vojsku. Tako je sedam dana nakon što je u Europi završen Drugi svjetski rat i u Hrvatskoj i Jugoslaviji završio slavni Narodnooslobodilački rat zarobljavanjem glavnine ustaške zločinačke mašinerije koja je donijela samo smrt, patnju i stradanje.
Nakon što su zarobljenici predani jedinicama NOVJ, otpremljeni su u logore u zemlji u kojima se odlučivalo o njihovoj sudbini. Ženu, djecu i civile se nakon ispitivanja puštalo kućama, a vojnici su zadržavani radi utvrđivanja njihovog sudjelovanja u zločinima. Prema Statutu Međunarodnog vojnog suda, oni koji su pripadali organizacijama i grupama koje su proglašene zločinačkima, bili su izvedeni pred vojni sud i za svoja djela dobili odgovarajuće kazne. Ne treba padati u zamku revizionista da su logori i strijeljanja zločinaca i kolaboracionista samo svojstvene “komunističkim zemljama”. Da su logore imale i “demokratske zemlje” dokazuju brojni primjeri “zapadnih” zemalja.
Nažalost, mnogi su uspjeli pobjeći od zarobljavanja, slično kao i kukavica Pavelić, pa je u emigraciji registrirano oko 4000 ratnih zločinaca koji su osnivali razne terorističke grupe, koje su do osamdesetih godina prošlog stoljeća izvele oko 400 terorističkih akcija. Oni koji su ostali u Jugoslaviji osnovali su Križare koji su se borili protiv nove vlasti, mučki ubijajući istaknute građane i terorizirajući nedužno stanovništvo ostavivši iza sebe nekoliko tisuća žrtava. Razne grupe, u zemlji i inozemstvu, koje su uspjele pobjeći od zarobljavanja, imale su jedan cilj – zataškavati svoje kukavičko bježanje i stvarati Bleiburški mit prema kojem je ubijeno na stotine tisuća Hrvata.
Bleiburško polje može označavati samo mjesto konačnog poraza i predaje posljednjih ustaško-domobranskih jedinica i civila i mjesto kraja jedne zločinačke tvorevine. Bleiburg nije i ne može biti mjesto “tragedije hrvatskog naroda” jer je Hrvatski narod nebrojeno puta pokazao da je uz Narodnooslobodilački pokret. Više od 65 tisuća boraca iz Hrvatske dalo je svoje živote u obrani zemlje od okupatora i domaćih kvislinga, a 148.500 ljudi stradalo je kao žrtve fašističkog terora.
Bleiburg danas, isto kao i Ravna gora za četnike, predstavlja nezaobilazno mjesto kako za liberale koji se dolaze natjecati tko je veći antikomunist tako i za raznorazne nacionaliste koji slave zločinačke ideologije i traže malo medijske pažnje parazitirajući na stvorenom mitu da bi promovirali sebe i svoje projekte, stranke ili što već. U tome prednjače pravaške opcije raznoraznih prefiksa kojima koketiranje sa ustaštvom čini osnovu političkog djelovanja. Ne želeći da nam takva gamad zauzima javni prostor pobrinuli smo se da budu nevidljivi. Na taj način odali smo priznanje svim drugovima i drugaricama koji su se pobrinuli da fašisti prije 67. godina dobiju što su zaslužili, a nacionalističku bagru podsjetili da Hrvatska više nikada neće biti ustaška.
