Tijekom 1967. preko 150 pobuna izbilo je po getoima diljem SAD-a. Povod je bilo kontinuirano policijsko zlostavljanje crnačkog stanovništva. Državne institucije navikle su na ponižavanje crnaca, dijelom zbog nasljeđa ropstva i rasističkih tradicija, dijelom zbog toga što su crnci ostali najsiromašniji i najpotlačeniji dio radničke klase.
Takav tretman dugo je izazivao pobunu u crnačkom stanovništvu, ali ulje na vatru 1967. je dodala politika američke vlade da pošalje stotine tisuća siromašnih Amerikanaca u Vijetnam da tamo za interese američkog kapitala ubijaju drugu sirotinju.
Najsnažnija pobuna odvila se u Detroitu, gradu u kojem su većinom živjeli crni industrijski radnici, često potomci odbjeglih robova s juga. Tijekom višednevnog nasilja u tom i drugim gradovima, policija je ubila preko sto crnih radnika, barem tisuću ranila i uhapsila preko 10.000 ljudi.
Da bi uspostavila kontrolu nad gradovima, država je upotrijebila i tenkove, a mnoge ulice koje je razorila nikada se nisu oporavile. Naposljetku je porazila nenaoružane civile, ali je zauvijek ostala okupacijska sila na vlastitom teritoriju, a sve veći broj crnaca počeo se poistovjećivati s Vijetnamcima, koje je napadala ista sila.
“Dugo vruće ljeto” bilo je samo uvod u dugi niz državnih agresija protiv potlačenog crnačkog stanovništva. Posljednji val se odvio 2014.-2015. Zanimljivo, naši mediji i školski udžbenici ove događaje nikada ne spominju kada nam objašnjavaju da se u hladnom ratu demokratski Zapad borio protiv totalitarnog Istoka.