Posljednji u nizu SDP-ovih pokušaja da politički opstane novi je program pod nazivom Za dobro društvo. Novi bi program trebao više nego ikad podijeljenom i bezidejnom SDP-u poslužiti da se konsolidira i da se u javnosti prikaže dovoljno ozbiljnim da preuzme vlast. Ipak, realna pozicija SDP-a danas je bliža tome da izgubi mjesto najjače opozicijske stranke zahvaljujući zagovaranju i provođenju istih antinarodnih politika kao njihov pandan (HDZ) na vlasti. Zbog sve veće razočaranosti naroda u visoku politiku i parlamentarnu demokraciju urušava se nametnuta i lažna podjela na ljevicu i desnicu iz koje SDP ispada.
Odustajanjem od bilo kakve lijeve politike ili makar socijalne politike te stvaranje glasačke bazi u isključivo bogatijim urbanim sredinama afirmirali su SDP kao antiradničku stranku. Koliko je SDP stranka kapitala najbolje svjedoči posljednja jadikovka u kojoj se proziva HDZ zbog kritike Europske komisije radi neprovođenja reformi. Te strukturne reforme koje su po SDP-u: “nužne kako bi Hrvatska mogla početi funkcionirati kao normalna i uređena država,” ustvari država po mjeri zapadnog kapitala, imaju za cilj produbiti ovisnost Hrvatske o stranom kapitalu koji će moći još više profita izvlačiti iz zemlje ostavljajući pustoš iza sebe.
Novi program Bernardić je najavio glupošću o moralnom kapitalizmu. Nakon više stoljetne borbe između radnika i kapitala Bernardić je išao pomiriti nepomirljivo. SDP tako smatra da su interesi poduzetnika i radnika: “mnogo više zajednički nego suprotstavljeni.” Nakon 30 godina visoke politike posve je jasno da SDP ni po čemu ne može biti socijaldemokratska stranka osim po imenu, tako da ovakve njihove budalaštine nikoga ne trebaju iznenaditi, ali ih je potrebno kritizirati kako bismo shvatili temeljni princip funkcioniranja kapitalizma. Svrha proizvodnje u kapitalizmu je stvaranje profita. Da bi kapitalist došao do profita mora eksploatirati radnika što znači da kapitalist od vrijednosti koju stvara radnik uzima dio za sebe, a dio mu daje za plaću. U interesu je kapitalista da što veći dio te vrijednosti zadrži za sebe, a da radniku daje minimum koji mu je potreban kako bi preživio i stvarao novu radnu snagu.
Da bi radnik poboljšao svoj položaj mora se boriti, a za borbu mu je potrebna organizacija. Organizacija koja “pomiruje” radnika s njegovim eksploatatorom je reakcionarna i u službi kapitala. Ona pokušava zamaskirati stvarnost i radi tako protiv interesa radnika. Rješenje nije u “pomirivanju” interesa kapitalista i radnika i u stvaranju nekakvog “moralnog” kapitalizma, koji niti ne može postojati, a SDP kao stranka koja služi stranom kapitalu o tome i kad bi bilo moguće ne bi baš ništa odlučivala, već u klasnoj borbi. I to u klasnoj borbi koja će za cilj imati osloboditi cijelo društvo bilo kakve zavisnosti i eksploatacije. Tek takvo društvo se može nazivati uistinu slobodno. SDP je frakcija kapitala koja kao takva zaslužuje da nestane i bude zamijenjana borbenom organizacijom radničke klase.