ŠTO ĆEMO SA “ZA DOM SPREMNI”?
Prošlog mjeseca zaredale su se nacionalne proslave od Dana pobjede do Sinjske alke. Na njima je vladajuća stranka još jednom javnim novcem financirala svoje predizborne skupove i zloupotrebljavala državne institucije da bi izjednačila HDZ sa državom i narodom. Predstavnici i simpatizeri građanske opozicije su s druge strane pažljivo promatrali ove skupove da bi vidjeli gdje je tko od publike podigao desnu ruku, tko je zapjevao koju pjesmu ili obukao crnu majicu. Čim su uočili nešto od toga, odmah su počeli zazivati policiju da progoni “prekršitelje”, pozivati se na presude Ustavnog suda, vrijednosti EU itd… Sve to je već stara priča koju trpimo svake godine. Jednu stvar ipak ove godine treba posebno reći: zazivi pendrečenja sudionika državno-hadezeovskih skupova jer su “pretjerali” u slavlju su istodobno glupi i kukavički. Ako je država zajedno s lokalnim vlastima i javnom televizijom organizirala skup na kojem pjeva poznati HDZ-ov džuboks MP Thompson (poznat upravo po reklamiranju ustaša), zašto bi itko od publike mislio da će ustaška obilježja na takvom skupu biti neprimjerena. Po starom običaju, domaći su političari prvo zakuhali stvar, a onda pustili druge da snose posljedice. Obje stranke godinama koketiraju sa šovinističkom simbolikom koja često uključuje i ustaško znakovlje, od bleiburške komemoracije do spomenika HOS-u u Splitu. I sad, nakon što godinama koketiraju s tom simbolikom, žele da se pendrecima tuku žrtve koje su se zakačile na udicu šovinizma koju su im političari bacili. Krivce za sve ekscese i “provokacije” treba tražiti u manipulatorskim elitama, a ne u narodu koji je manipuliran i koji često u nacionalnim slavljima i nacionalnom jedinstvu bezuspješno traži posljednje tragove ravnopravnosti ili solidarnosti koji su mu davno oduzeti. Dakle, dragi političari, odjebite od sirotinje, a “provokacije” spriječite tako da ih prestanete izvoditi. Jer takva sranja su isključivo i jedino proizvod političkih elita koje da bi prikrile svoje užase najviše vole govoriti o užasima od prije 75 godina.
★
TURSKA RATUJE PROTIV KURDA, A NE PROTIV DŽIHADISTA
Krajem prošlog mjeseca, turski režim je započeo vojnu intervenciju u sjevernoj Siriji. Prema tvrdnjama režima, akcija je usmjerena protiv ISIL-a. Ali takav je izgovor i više nego sumnjiv. Prema izvještajima svih međunarodnih promatrača, Turska Republika već pet godina preko svojeg teritorija pušta rijeku vehabijskih dobrovoljaca, oružja i opreme za ISIL i slične grupe. Nakon što su prošlog mjeseca kurdske revolucionarne snage prekinule opskrbne lance iz Turske prema ISIL-u, turski je režime odjednom navodno odlučio “očistiti” svoju granicu od “islamista”. Stoga ova akcija očito nije usmjerena protiv ISIL-a, nego protiv daljnjeg napredovanja kurdskih snaga koje su jedine uspješno čistile ISIL iz sjeverne Sirije. Također, akcija je očito rezultat dogovora turskog režima s Rusijom, Asadom i Iranom, s kojima turski režim intenzivno obnavlja odnose proteklih tjedana. To je također nastavak neuspješne vojne operacije koju je prošlog tjedna Asadov režim pokrenuo protiv kurdskih snaga na istoku Sirije. U strahu da će se Turska previše približiti Rusiji, zapadne zemlje spremne su režimu u Ankari sve više gledati kroz prste. Zbog toga se kurdske snage, jedina vojska koja se ozbiljno i efikasno bori protiv ISIL-a sada nalaze u situaciji da su se sve regionalne i imperijalističke sile okrenule protiv njih. S jedne strane su slabo naoružani kurdski borci i borkinje koji sa svojim još slabije naoružanim arapskim i kršćanskim saveznicima gaze džihadiste u Siriji, a s druge su strane osim džihadista sada i sirijski i turski režim, Iran, Rusija i šutljivi Zapad. Sve su se snage “starog svijeta” uplašile opasnosti koji za njih predstavlja jedna doista demokratska i socijalna revolucija koja se odvija u sirijskom Kurdistanu (Rojavi). Zbog svega toga, borba koja se tamo odvija još je presudnija za budućnost svijeta nego prije. Rojava je ključna bojišnica za novi svijet, a na svakom od nas je da izaberemo između slobode s jedne i mraka reakcije s druge strane.
★
ZAŠTO NAS PLAŠE TOTALITARIZMOM?
Na navodni dan “borbe protiv totalitarizma”, predsjednica Hrvatske odlikovala je posmrtno istarskog partizana Ljubomira Drndića i još živog ultradesničarskog političara Nikolu Štedula, učenika i sljedbenika Mladena Schwartza. To je predstavljeno kao odlikovanje jednog antifašista i jednog antikomunista, ali poštenije bi bilo reći da je predsjednica za dan borbe protiv “totalitarizma” odlikovala jednog komunista i jednog fašista. Posebno u Hrvatskoj, ne postoji povijesni antifašizam koji ne bi bio komunistički, kao što ne postoji ni povijesni antikomunizam koji ne bi bio fašistički. Nema ništa prirodnije od toga da se današnji antiradnički i antinarodni političari na vlasti dive povijesnom fašizmu, čiji je glavni cilj bio da zaustavi sve one politike koje su jačale radničku klasu i koje su ugrožavale kapital. Iako se ti isti političari prirodno boje otvoreno izraziti svoje simpatije. Taj famozni “antitotalitarizam” nije nikakav poziv na demokraciju, nego samo pokušaj današnjih elita da nas uvjere kako je njihov pljačkaški i nedemokratski sustav jedini mogući. Diktatura kapitala u kojoj živimo nikada ne može biti demokracija jer u njemu narod nema kontrolu ni nad svojim radnim mjestom ni svojim mjestom stanovanja, ni političarima ni medijima itd… Ukratko nad svojim životom. Jedini izlaz iz ovog stanja je radnička demokracija u kojoj bismo svi imali neposredno pravo odlučivati o svojem kolektivnom životu. Takav, demokratski socijalizam nasuprot diktaturi kapitala je ono čega se današnje elite najviše boje i zbog čega nas pokušavaju uvjeriti da je sve što nije njihova vlast zapravo “totalitarizam”.
★
LAŽNI NACIONALISTI I ŠAKE JADA
Nakon što su procurile snimke tzv. tajnog razgovora Milanovića s braniteljima iz Savske liberalna javnost se zabrinula jer se njezin lider diskreditirao rekavši da mu se fućka za pozdrav “Za dom spremni”. Liberalna ljevica je tako izgubila svog zaštitnika od “pomahnitalih” desničara. Podrška iz tih krugova obično dolazi dok god se barem deklarativno osuđuje povijesni fašizma pošto posljedice katastrofalne SDP-ove ekonomske politike najviše snose ljudi s dna društva koje ionako nitko ništa ne pita. Nakon ovoga gafa Milanovića njegovim simpatizeri trebat će poprilično jak želudac da zaokruže SDP na skorašnjim izborima. Međutim, zar se tako nešto i nije moglo očekivati od oportunista kakvi su socijaldemokrati? Kao što se HDZ busa u prsa domoljubljem da bi sebe pozicionirao kao desnicu tako SDP koristi antifašizam da bi sebe pozicionirao kao ljevicu. Osim služenja interesima kapitala uvjerili smo se da kod njih nema nikakve druge konzistentnosti. Šurovanje s nacionalizmom jedino je što preostaje liderima SDP-a i HDZ-a koji tako žele prikriti potpunu zavisnost od europskih centara moći. Dok nas pokušavaju uvjeriti kako vode samostalnu politiku i da nikome ne polažu račune dotle se natječu tko je više napravio da bi nas približio mokrom snu hrvatskih političara, Zapadnoj Europi. Hrvatska kao zavisna zemlja nikada na imperijalističkom Zapadu ne može biti drugo nego kolonija. Glavni zadatak političkih elita u Hrvatskoj danas je da to stanje održavaju i to rade odlično. Zato je Milanović u pravu kada kaže da su u regiji neke države šaka jada jer su svi politički lideri u regiji ništa drugo nego posrednici stranog kapitala. Problem je samo što on i njegov kolega Plenković na čelu jedne takve države nisu ništa drugo nego šaka jada.