Današnja tvrtka Metaling nastala je razbijanjem Sisačke željezare. Od oko 20-ak firmi koje su nastale uništavanjem sisačkog giganta jedini pogon koji je preostao onaj je Metalinga. Osnovan je šezdesetih godina prošlog stoljeća, a primarna djelatnost tvrtke je proizvodnja i montaža čeličnih konstrukcija raznih vrsta, oblika i dimenzija.
Devedesetih firma preživljava isključivo velikim naporom radnica i radnika jer su kapaciteti bili višestruko smanjeni zbog rata, te reputaciji i znanju stvorenom u socijalizmu zahvaljujući brojnim ostvarenim projektima, kao što je krovište Poljuda, Cibonine dvorane itd. Iako se broj zaposlenih (kojih je na početku privatizacije bilo preko 200) smanjuje, firma sve do izbijanje ekonomske krize 2008. polovicu svojih prihoda ostvaruje u izvozu na zapadnoeuropsko tržište i regiju.
Preusmjeravanjem na domaće tržište i dobivanjem novaca iz fondova, Metaling uspijeva poslovati sve do ove godine kada počinju veliki problemi. Iako firma radi non stop, gomilaju se dugovi koji se ne prezentiraju radnicima iako oni to traže. Zakulisne igre i dalje su nejasne. Uprava potpisuje sumnjive ugovore u kojima ne može doći do potraživanja, dok naručitelji radova javno govore da su sve podmirili. Radnici pod izgovorom dugova i nenaplaćenih potraživanja za 2014. godinu dobivaju samo 10 plaća.
Stalni napadi na radnike
To je bio povod da se krajem siječnja spontano obustavi rad na dva dana. Ovaj spontani protest koji je prvi put u javnost iznio probleme u kojima se radnici nalaze ugušila je uprava i sindikat. Naime, uprava je tada zaprijetila radnicima u protestu te su svi dobili opomene pred otkaz, a njihova su imena kao opomena drugima izvješena na oglasnoj ploči. Sindikat umjesto da se založio za obespravljene radnike tražio je razumijevanje za upravu i nastavak rada.
Umjesto da se prijetilo onima koji ne plaćaju radnike za obavljeni posao, radnici su ispali negativci, a dijelu radnika se nije produžio ugovor na određeno. Kratkotrajno smirivanje situacije donijeli su poslovi u Babinoj Gredi i na izgradnji krovne konstrukcije nove zagrebačke zračne luke. Nakon što poslodavac nije ispoštovao Sporazum o isplati zaostalih plaća, 10. kolovoza oko 120 radnika započelo je štrajk.
Poslodavac koji se služi perfidnim metoda ne duguje svima podjednaki broj plaća. Tako se portirima duguje čak 6 plaća, dijelu radnika 3 plaće i to za veljaču, ožujak i srpanj, a dijelu i više. O konstantnoj torturi u firmi svjedoči i vrijeđanje od strane direktora Živkovića koji radnike naziva “mrljavcima” te dijeljenje opomena pred otkaz radnicima koji odu na WC. Radnike koji se žale na nepoštivanje radničkih prava i netransparentnost uprave seli se s jednog radnog mjesta na drugo.
Radnici također nemaju svog člana niti u jednom tijelu firme, a skriva im se i pravi vlasnik firme. Gotovo je nevjerojatno da zaposlenici ne znaju tko je vlasnik firme na što im upravljački kadar odgovara da to nije njihova briga! Nije zgorega navesti da je u firmi zaposlena i žena direktora, dok se ostale radnike otpušta ili potiče da to naprave, a zanimljivo je i da se od početka štrajka direktor nalazio na godišnjem odmoru.
Alternativa je socijalizam
Da bi pojačali pritisak na poslodavca i privukli pažnju javnosti na kriminal u firmi, radnici su 18. kolovoza marširali kroz cijeli Sisak od pogona do zgrade Županije i Grada. Uz njih su marširali i članovi Stožera za obranu Rafinerije nafte Sisak koji su izrazili solidarnost i za radnike šibenskog TLM-a. Radnici će štrajkati dok im se ne isplate plaće.
Metaling je samo još jedan primjer sustavnog uništavanja domaće proizvodnje, a koji je najvidljiviji baš u Sisku. Pljačka i kriminal samo su sastavni dijelovi kapitalizma. Tranzicija je poslužila vladajućoj klasi da se krađom domogne pozicija na kojima će služiti stranom kapitalu, što nas je dovelo do uništenja cijele zemlje. Od takvih struktura i sustava u kojem se manjina bogati na štetu naroda, radnici ne mogu očekivat nikakvu korist.
Njima ne može pomoći nikakva struktura vlasti jer je slizana s kapitalom, nikakvi izbori na kojima će se natjecati ova ili ona frakcija kapitala, nikakav kapitalist koji će ih “zaposliti” jer su njihovi interesi dijametralno suprotni. Vrijeme je da se napusti iluzija da se ovaj sustava može “popraviti” čišćenjem od kriminalaca jer je sama logika sustava gramzljiva i lopovska.
Borba za socijalizam, u kojem će radnici kontrolirati sredstva za proizvodnju, jedini je put, a tu borbu moramo iznijeti upravo mi, radnici oslonjeni na vlastite snage.