Prije sto godina, revolucija u Rusiji je zauvijek promijenila povijest svijeta. Bez nje se ne bi raspala stara kolonijalna carstva, ne bi postojala radnička i socijalna prava kao ni dobar dio onog što danas smatramo tekovinama civilizacije. Sada, kada je izgubljeno dosta toga što je izboreno u Oktobru, vidimo kako polako gubimo i stvari koje su generacijama radnika prije nas bile normalne. Ništa od toga njima nije palo s neba, sve je teškom mukom izboreno, a Revolucija je bila jedan od vrhunaca borbe. Kad se o ovom priča, često se zaboravlja na ulogu radnica u svemu ovome, zato svoj tekst za sto godina Revolucije posvećujemo baš ovoj temi.
Godine 1917. traje svjetski rat, doslovno milijuni ljudi ginu i trunu u rovovima zato što jedan imperijalizam hoće sa svjetske scene izgurati drugi imperijalizam. Nije svima teško, buržuji se kupaju u šampanjcu, dok su oni koji zebu i gladuju po rovovima u pravilu radnici. Ni dalje od fronte situacija nije puno bolja. Osobito u Rusiji gdje vladaju velike nestašice hrane koje je uzrokovao rat, problemi u prometu, kao i šverceri koji kradu zalihe. Kako je velik dio muškaraca na fronti, radnice su izložene još jačoj eksploataciji u tvornicama gdje se proizvodi sve za civilni i vojni život. Uz to, same se brinu za djecu i starije u sve goroj situaciji za siromašne.
ŠTRAJK ZA KRUH
Kao i u ostatku svijeta, žene u Rusiji su već bile navikle na to da su najpotlačeniji dio radničke klase, ali tih godina događa se nešto što diktatorska caristička vlast nije očekivala: radnice uzvraćaju udarac. Zbog nedostatka hrane javljaju se pobune radnica koje, da bi nahranile sebe i svoju djecu, socijaliziraju hranu koju u svojim skladištima gomilaju šverceri radi dizanja cijena. Na ulicama Moskve i Petrograda te su žene postale sila koje se vlast boji, a vojnici i radnici koji su do jučer mislili da su žene “manje vrijedne” počinju shvaćati da su upravo one vođe pobune, najhrabriji i najborbeniji dio radničke klase. Do toga nije naravno došlo spontano.
Desetljećima prije, ruski revolucionari – boljševici – intenzivno rade na organiziranju žena. Kada je za Međunarodni dan žena (koji je zbog različitog kalendara u Rusiji bio 23. veljače) napravljen veliki prosvjed, njega je vodila Anastazija Devjatkina, radnica od svoje 12. godine i članica boljševičke partije od 1904. Ona je bila ključna osoba udruženja radnica čiji su muževi na fronti i godinama je radila na organiziranju žena u Petrogradu. Kada su izbili ti prosvjedi, njima su se pridružili i drugi (vojnici, radnici) koji su bili inspirirani hrabrošću i snagom žena. Za par dana, taj je pokret srušio carstvo koje je potlačivalo narod 500 godina.
ŽENODJEL
Događaji su ostali poznati kao Februarska revolucija. Njezin nastavak, Oktobarska revolucija, je osim carstva rušila i kapitalizam. Ali do toga je trebalo puno predanog rada, koji je nekad išao jako teško. Radnice nisu odmah predložile da se juriša na bajonete, a car je, koliko god bio odvratan, bio jedini vladar kojeg je većina ljudi u Rusiji mogla zamisliti. Put su polako krčile žene poput Nadežde Krupske ili Aleksandre Kolontaj. Krupska je bila stara revolucionarka koja je prošla torture carske policije i progone u egzil. Uvijek članica užeg vodstva boljševika, najviše se interesirala za političku edukaciju koju je počela obavljati u radničkim društvima.
Poslije Oktobra se posvetila radu na edukaciji radnica i radnika kroz sovjetsko ministarstvo obrazovanja, u kojem je radila do smrti 1939. godine. Aleksandra Kolontaj je imala sličan put borbe i progona u zemlji i političkog egzila, ali dok je Nadežda poslije revolucije radila na obrazovanju radnika za upravljanje prvom socijalističkom zemljom, Aleksandra je preuzela zadatak uključivanja žena u stvaranje novog društva. Ona je glavna inicijatorica i organizatorica Ženodjela, organizacije koja je radila na tome da oslobodi žene okova starog svijeta. U širokim prostranstvima Rusije tih se godina još uvijek prakticirala prodaja žena i njihovo tretiranje kao robova.
NOVE BORBE
Za razliku od buržujskog feminizma koji broji političarke i misli da time pomaže ženama (i danas i prije sto godina), boljševički se feminizam suočavao s iskorjenjivanjem najbrutalnijih oblika zlostavljanja žena. I ta je razlika već onda bila jasna. Kolontaj je još 1908. napisala: “za feministice žensko pitanje je pitanje ‘prava i pravde’, a za radnice je to pitanje kruha”. Oslobođenje nije pitanje položaja u institucijama, nego za veliku većinu žena pitanje egzistencije. “Koliko god bili radikalni zahtjevi feministica […] one se ne mogu boriti za oslobođenje žena ako se ujedno i ne bore za temelju promjenu ekonomske i socijalne strukture društva”, objašnjavala je Kolontaj.
Do svoje smrti 1952. snažno je utjecala na sovjetsku vanjsku politiku (radila je kao ambasadorica), ali još snažnije na razumijevanje važnosti ženskog oslobođenja i socijalističkog feminizma u cijelom svijetu. To je borba koja danas ni blizu nije završena. A, kao i u drugim pitanjima, očito je da stvari idu unazad za radnice i za ostatak radničke klase. Iskustvo zadnjih sto godina je pokazalo ono što su dobro znale stare revolucionarke: buržuji ne mogu osloboditi žene, ali ni socijalizam neće sam po sebi automatski uspostaviti jednakost, pa je to borba koju treba dodatno voditi. Bez nje ionako nikakvog socijalizma neće ni biti.